Juha od pečene muškatne (butternut) tikve i đumbira

Mene vam tikva iliti bundeva najviše asocira na napoj za svinje. Svinje i dida koji ih je nekad davno hranio s njima. Sad se pitam kako bi reagirao da sam mu ja (ili vjerojatnije Mamzi) za života mogla servirati juhu od pečene muškatne tikve i đumbira.

Kad smo sestra, brat i ja bili mali (u daljnjem tekstu vjerojatno ‘nas troje’), čim bi zazvonilo zadnje školsko zvono prije ljetnih praznika, roditelji bi nas spakirali, potrpali u auto i odvezli babi i didu na selo (a ako ćemo baš ispravno- prigradsko naselje) duboko u Dalmatinskoj zagori. U staru kamenu kuću od milja zvanu Vila Propuh, čiji su nas debeli kameni zidovi štitili od malih seoskih divljaka, a čije je dvorište bilo dovoljno veliko da primi sve naše izmišljene olimpijske discipline. Na čijoj bi velikoj terasi uvečer ležali na starom madracu, gledali zvijezde, satelite i avione, branili se od komaraca i žvakali slaninu kao smoki, dok bi did pričao priče o šumskim vilama.

U selu nije bilo dječjeg igrališta i slične zabave, nije bilo u blizini čak ni djece naših godina. Zato smo nas troje imali Imotsko polje koje nam je poslužilo kao najbolji adrenalinski park. Kad bi ljetne vrućine u popodnevnim satima malo popustile, uskočili bi u prikolicu freze (motokultivator op.a.) ili didov stari Mercedes i uputili se u polje. On nas je zvao svojim ‘tićima, a tako smo nekako izgledali dok bi nam glavice, kao malim lastavicama iz gnijezda što su savile u našoj garaži, virile kroz krovni prozor auta koji se sporo kotrljao prašnjavim poljskim putem.

U polju bi se, onako mali i kržljavi, uglavnom skrivali u kukuruzištu. Ili gacali po redovima paprika i lubenica i preusmjeravali tok vode koja ih je natapala da bi napunili koju mišju rupu. Sjedili bi na betonskom mostiću koji je vodio preko jarka, noge bi nam visile točno iznad bistre i ledene vode u kojima je bilo pijavica. Pa bi vriskali toptajući po vodi, što od straha, što od hladnoće.

Did je bio težak, ali i lovac. Često se znao vratiti iz lova s punim naramkom žaba i rakova. To nam je bilo najdraže, veselo bi se oblizivali i vikali kako slijedi gozba, iako su nam takve večere bile manje-više uobičajene. To ili divlja patka, zec na kiselo, fazani, teletina s krumpirima, bili kupus i kruh ispod sača. Uvijek je na stolu bilo kojekakvih seljačkih delicija. A kad nije bilo ni toga onda smo jeli ono što je did zvao ‘nasuvo manistra’ (tjestenina i teleći toć/saft).

Njegovu smo penziju trošili na Milka čokolade koje su se za sitnu lovu kupovale preko granice. Iz grada se nikad nije vraćao bez sladoleda u kornetu (u to doba se još mogao nabaviti onaj slavni okus punča). Obično bi ih tamanili ispred Tv-a, gledajući tko zna koju seriju po redu, onda bi on u prolazu stao baš ispred ekrana samo da mi zavrištimo od nestrpljenja, a on nam smijući se priopći da bi nam bilo bolje da izađemo iz kuće. Svinje je nazvao Eden i Cruz po likovima iz serije Santa Barbara, njih smo skupa hranili s mekinjama i onim tikvama s početka priče.

Prije nešto više od desetljeća dida je počela napuštati snaga, razbolio se i izgubio je životni elan. Tad smo nas troje već bili odrasli i izgubili smo zanimaciju za sve što nas je prije vezalo. Njegovi su ‘tići poletili. Kad nije jeo ili spavao, uglavnom je sjedio u svojoj zelenoj fotelji ispred kuće s pogledom uprtim u put koji je vodio od kuće do glavne ceste. Ne znam je l’ tad razmišljao o odlasku, moguće da je, brzo nakon toga nas je zauvijek napustio. Eh, što bi dala za jedan njegov frktaj nosom na juhu od tikve…

Što da vam još kažem, nije ovo juha mog djetinjstva, ali je svakako topla i utješna. I fina, aromatična, beskrajno ukusna. Srećom stigla je nova generacija koja ju jako voli i koju će ovo za puno godina vjerojatno više podsjećati na babu i dida… iako neće u tim pričama biti polja, svinja ni starog Mercedesa. 🙂