Ovo nije click bait. 🙂
Mogla bih za početak na dugo i na široko pričati o tome kako sam dospjela na Mljet. Mogla bih vam reći koja su me sva skretanja s uobičajenog puta (da ne kažem izlasci iz komforne zone, stranputice…), ljudi, događaji i slično doveli do ovoga. Mogla bih, ali neću. Reći ću vam, samo, da otvorena uma pročitate bilokoji Tein post i možda vam bar malo promijeni život. Kao što je i meni. Nažalost, do zaključivanja ovog posta nisam uspjela pronaći članak koji me doslovno katapultirao iz ugodne, ali dosadne svakodnevice u neka čudesna nova životna prostranstva. U članku je bila riječ o The Impossible List ili naprednijoj verziji ‘bucket list’ koja te na neki neobičan način tjera da (skoro) svaki dan učiniš nešto novo. Ja ju zovem “nemoguća misija”, a jedna od stvari na njenom popisu je i volontiranje.
Kako biti društveno koristan i ljetovati praktički besplatno?
Pa odgovor je jednostavan- volontiraj u parkovima Hrvatske!
Možda sam mogla reći i samo “volontiraj” jer sigurno još ima takvih programa, ali ja ću vam ispričati svoje iskustvo o ovome. Znači, negdje u veljači (točnije na Valentinovo, išla sam provjeriti) stigao mi je mail od jednog člana mog planinarskog društva o volontiranju u Nacionalnom parku Mljet. Momentalno sam se zaljubila u tu ideju, pogotovo kad sam vidjela da je jedna od opcija biti foto amater. Kroz par dana sam poslala mail voditelju mljetskih volontera Damjanu i ostalo je, što bi se ono reklo, povijest. Damjanovu potvrdu da su mi odobreni željeni datumi volontiranja dobila sam krajem svibnja, kad sam već mislila da neće biti ništa od toga.
Spakirala sam stvari, potrpala ih u auto i uputila se u još jednu solo avanturu. I jedino što nije bilo besplatno je- put do tamo. Tjedan dana provela sam na ovom divnom otoku. Gle, fotke!
Zašto volontirati na Mljetu?
Cijelo vrijeme dok sam šetala otokom i fotografirala u letu su me pratili ovi predivni žutozeleni leptiri. Prizori “mora prozirnijeg nego vitar”, kako pjevaju Dječaci, bili su odmor za oči. Obišla sam cijeli nacionalni park, popela se na vrhove/vidikovce Veliki Gradac i Montokuc s kojih pucaju predivni pogledi na Malo i Veliko jezero. Prošetala sam oko oba jezera i pojela sladoled u jedinom ugostiteljskom objektu “Mali Raj” u Babinim kućama. Besplatno sam se ukrcala na brodić za otočić Svete Marije jer sam volonter, mogla sam besplatno unajmiti i kajak i bicikl, ali nisam stigla iskoristila tu mogućnost. S obzirom da sam došla vlastitim automobilom uputila sam se do plaže Sutmiholjske, mjesta Kozarica i Babinog Polja. Sjest u lokalnu birtiju “Komarac” u podne bio je poseban doživljaj, pod odr’nom je bilo ugodno kao da je netko upalio klimu, a na terasi samo dva lokalca i ja. Zbog izvanrednih okolnosti nisam se spustila do Odisejeve špilje (nešto treba ostati i za drugi put).
Nakon šest sati rada (a počinjala sam i prije 7 h) ostao mi je ostatak dana za uživanje. Najčešće bi se vratila u zgradu Kulijer u kojoj je bio organizirani smještaj za volontere. Zgrada se nalazi na bivšem području vojarne, još 2 km makadamskim putem prema zapadu od mjesta Pomena, što znači na poprilično izoliranom mjestu, iza koje je praktički privatna plaža. Predvečer bi se uputila do hotela Odisej gdje je bila organizirana besplatna večera, a navečer se družila s ostalim volonterima, Damjanom i njegova dva psa.
Mljet je predivan, ali…
U vrijeme dok sam ja bila tamo- bilo je još 10-tak volontera koji su došli čistiti mljetske uvale i na taj način biti društveno korisni. Fotke koje slijede možda ne želiš vidjeti.
Istina je, ljepota našeg mora ozbiljno je narušena otpadom. I to albanskim medicinskim otpadom. U uvali Blaca, koju sam to jutro došla fotografirati, mogla sam vidjeti šprice i igle gdje god mi je pogled sezao, a još sam se pitala što je sve na dnu mora. Do tog trenutka nisam vjerovala da je to uistinu moguće u tolikoj mjeri (tko još idealizira Jadran?), iako sam prije puta na forumu pročitala da su se žene prestale kupati nakon tog istog saznanja mislila sam da dramatiziraju kao i obično. Unatoč zgroženosti nad viđenim- ništa me nije spriječilo da se samo sat vremena kasnije bacim naglavačke u Veliko jezero jer više nisam mogla izdržati vrućinu.
Kako preživjeti MLJETovanje?
Mljet je predivan! I preporučam svakome da ga posjeti. Zamjerili su mi što to nisam dovoljno puta naglasila pa evo još jednom. No, ipak nije sve tako idealno. Prvo, pazite se igala u moru. Drugo, ako želite izbjeći trovanje i odlazak u otočku ambulantu gdje će vas najsimpatičniji medicinski brat pola sata ubadati iglom tražeći žilu da vas priključi na infuziju (nije on kriv, ja sam)- preporučam da pripazite što jedete i pijete. (Pogotovo ako ste hipersenzibilni.) Pijte flaširanu vodu (jer je otočka voda puna soli, a vjerojatno i bakterija) i konzumirajte hranu za koju ste sigurni da nije bila odmrzavana pa smrzavana u više navrata (jer takva ima toksina čak i termički obrađena).
Ići s autom na otok je skup sport (pogotovo Zagreb-Pomena-Zagreb), ali ja volim svoj komoditet pa sam eto na to odlučila spizditi novce. Dobro je imati auto ako želite đirati po otoku, ali upozoravam da su ceste loše i nerijetko jako uske pa mimoilaženje s drugim autima graniči s ekstremnim sportom. Mljet je još divljina u kojoj vlada zakon jačega, kako mi je rekao jedan gospodin. Mene je stajalo dosta živaca.
Sedam stvari koje vam trebaju na Mljetu:
- pamučne sportske hlačice,
- dobre tenisice,
- šešir,
- krema za sunčanje,
- kupaći kostim/kupaće gaće,
- ručnik,
- knjiga.
Sve ostale gluposti ostavite kod kuće. I uživajte u miru, tišini i noćnom nebu. Najljepše je.
Hvala neznani junače što si došao do kraja ovog teksta. Ne budi stranac- ostavi komentar. ?
Ako želiš biti u toku i pratiti više svakodnevnih bedastoća- družimo se na mom Instagram profilu. ? Za sva pitanja stojim na raspolaganju.
