Kolač od posnog sira i malina (#očajanka)

Sigurno će kad objavim ovaj post svi koji se bave sportom ili su u nekom bijesnom treningu počet klikat kao blesavi misleći da je ovo kolač stvoren za njih samo zato što u naslovu ima famozni posni sir. Jesu li to svi fitness treneri (a ima ih!!) koji me “prate” na Instagramu došli na svoje? O, jesu li? E pa nisu! Ovaj kolač krcat je zlim rafiniranim šećerom i služi nekoj drugoj svrsi.

Da vam ispričam… vozim se tramvajem jutros nešto prije 8h i usput treniram vlastiti balans pokušavajući nedotaknuti ništa. Muzika u ušima trešti na najjače (Matt Bellamy i Muse su zadnjih dana br. 1, pjesma Resistance ide na repeat). Tupi pogled uperen je kroz prozor u kombinaciju zagrebačke magle i smoga. Kiša je napokon prestala, ali je hladnoća poprilično osjetna. Kad se tramvaj zaustavio na Trgu Francuske obasjao ga je osmijeh jedne lijepe srednjoškolke, bio je tako divan da sam na trenutak pomislila da se ukazalo sunce. Brzim pokretom ruke popravila je svoju izbjeljenju plavu kosu i zatreptala očima s predugim umjetnim trepavicama. Okrenula sam glavu ulijevo da vidim uzrok tog ponašanja i vidjela zgodnog srednjoškolca kako stoji na vratima. Tipičan onako, ljepuškast, sa svijetlom kosicom i rumenim obrazima, visok sa širokim ramenima. Znaš, onaj u kojeg su zaljubljene sve cure. Njen osmijeh je bio tako očit-  poveselila se da će imati ugodno društvo do škole. Ali… na stanici na kojoj je ona ušla, on je izašao iz tramvaja. Rekao je nešto što nisam čula jer mi je baš Matt u uho vrištao: “It could be wrong, could be wrong, but it should have been right”. Vrata su se zatvorila za njim, a onda je nestao i njen osmijeh. Tramvaj je krenuo. Obje smo sad gledale di je nestao. Sto metara dalje ugledale smo ga kako šeta, ne brinući hoće li zakasniti u školu, s prelijepom curom duge kestenjaste kose do pola leđa, koja je vjerojatno uvijek obučena besprijekorno, ali izgleda kao da je to napravila s minimalno truda. Znaš, ona u koju su zaljubljeni svi dečki. Vidjela sam da ih je vidjela i ona pa kliknula da prebaci pjesmu na mobitelu… vjerojatno na neku tužaljku… 🙁

Za to ti je ovaj recept. Za takve situacije ti treba nešto utješno kao ovaj kolač, ujedno je kao bakin kolač i mamin zagrljaj. Kao hranjiv, a u biti kaloričan. Ili za one dane kad misliš da si ružan/a i debeo/la, jer jedeš taj kolač s posnim sirom zato što zvuči kao nešto dijetno, ali ti u biti šećer blagotvorno kola krvotokom i čini te sretnim. Bar donekle. Kolač je toliko mekan, da ga možeš trpati u usta i paralelno gutati suze dok slušaš Taylor Swift kako zavija. Preporučam pjesmu “White horse”, vrištanje stiha “I’m not a princess, this ain’t a fairytale” po kući ima terapeutsko djelovanje (za žene i muškarce koji se tako (ne) osjećaju). Ili onu od Sare Bareilles “King of anything” koja kaže: “So you dare tell me who to be, who died and made you king of anything?”.

Manje više ovo je recept za sve situacije u kojima se osjećaš jadno i želiš vrištati.

Ne smijem zaboraviti napomenuti da sam recept dobila od Šefice, koja je jednu večer eksperimentirala s receptom za koji nije imala sastojke pa ih je sve izmijenila osim jaja. Sutradan je donijela na posao da isprobam(o) i ostalo je povijest. Mene su mekoća tih muffina i slatko-kiseli okus iskreno oduševili, toliko da sam jedva dočekala da ga reproduciram u svojoj verziji, ukalupljene u jedan veliki kolač u obliku kruha. Na engleskom govornom području pronaći ćete ga pod- raspberry muffin bread. I sveeee je što sam već rekla… Ili kao što napisah u caption na Instagramu- kolač za (o)čajanku ponedjeljkom… 🙂