[antivalentinovska] Panna cotta od čokolade i maline

Antivalentinovo! Ne bojte se, neću vam trubiti o tome kako se treba voljeti i darivati cijelu godinu, a ne samo na današnji dan. Takve su propovijedi postale iritantnije čak i od same proslave Dana zaljubljenih. Ja bih vas htjela podsjetiti na sve one propale prilike, tj. metodu pokušaja i pogreške s uletom koji nije rezultirao ni s čim. Panna cotta od maline i čokolade ovdje simbolizira savršeni par i ona je podsjetnik da nema odustajanja od traženja srodne duše, samo možda (čitaj: sigurno) ne na način iz priče koja slijedi…

U moru čudesnih uleta, koje sam doživjela tijekom godina, nakupilo se stvarno antologijskih primjeraka. Uglavnom su to bili uleti pijanih tipova koji su se u polumraku noćnog kluba, jedva razlikujući ženu od vješalice za jakne, upucavali svemu što su stigli. Bilo ih je naravno i trijeznih i pristojnih, da ne bi bilo, ali takvi nam trenutno nisu zanimljivi (čitaj: zabavni).

E sad, za priču koju vam želim ispričati znaju svi koji me znaju, a i šire. Dečka ćemo za potrebe priče zvati Izvjesni (ne zato što mu štitim privatnost, nego zato što nemam pojma kako se zove). U vrijeme koje je prethodilo našem sudbonosnom susretu uglavnom sam na posao išla s autobusom koji na moju stanicu dolazi u 7:47. Kao i ja, to čini i većina drugih ljudi pa nije neobično da ti neke face postanu poznate. Naravno, nikad nećete pričati, niti se pozdraviti, ali možete se znati iz viđenja. Izvjesni je momak često putovao sa mnom u tom busu 7:47. Unatoč tome što mi je nos nerijetko bio zabijen u knjigu, viđala sam ga.

Tog sunčanog ljetnog dana hodala sam stazom preko livade koja vodi do autobusne stanice, raspetljavajući usput vječno zamršene slušalice od iPoda, okrenula sam glavu ulijevo da vidim dolazi li autobus i trebam li eventualno potrčati. Pogled mi je pritom okruzno Izvjesnog, a iPod mi se iz ruke stropoštao na pod. U toj milisekundi podizanja iPoda s poda pomislila sam “fuck, lik će ziher misliti da je to zbog njega”. Stala sam na stanicu i taman kad sam htjela staviti slušalicu u uho, ogromna sjena nadvila se nada mnom i osjetila sam da mi je u intimni prostor upravo stupio netko neželjen. Okrenula sam se, ugledala Izvjesnog i prigušeno kriknula. Na stanici je bilo još dosta ljudi, no on je očito bio kamikaza odlučan da izvrši svoj samoubilački čin pred svima. Ni pet ni šest, bez uvoda i predstavljanja, bez najave, bez smetenosti uzrokovane mojim krikom- ispalo je metak: “Jesi li zainteresirana za večeru?”

Bilo je 7:47, bila sam raščupana, polukrmeljava i apsolutno nezainteresirana. Uspjela sam promrmljati da nisam zainteresirana (bila sam i blago uplašena), sve bez zahvale i u tom trenutku su se ispred mene otvorila vrata busa… brzinski sam uletila, nabila slušalice i pojačala muziku do kraja. Kasnije, nakon što sam svima prepričala što se dogodilo, bilo je nevjerojatno puno pozitivnih reakcija, a ja sam bila osuđena kao grozna osoba koja je odbila večeru (ako ništa, večera se ne odbija, kažu). Pih!

I tako, jutros stojim na stanici u 7:27, u slušalicama naravno netko zavija nešto srcedrapateljno, a perfifernim vidom uočavam da mi se netko približava i da me gleda. Moj izraz lica u momentu je postao kombinacija užasa i blagog paničnog napada u razvoju. Dečko kojeg inače poznajem (znam i kako se zove :D) nasmijao se i rekao: “Šta si mislila, da sam neki luđak?!” “Ah, ne bi vjerovao…”, dobacila sam.

Ne moram posebno pisati o ljubavi koja veže čokoladu i malinu. Ili malinu i mene. Kad sam kod Mateje vidjela Panna Cottu od maline nisam ni trenutka dvojila što mi je činiti, iako na kraju nisam pratila njen recept. Ja sam u svojoj skoro u cijelosti izbacila šećer (pripazite da kupite domaće slatko vrhnje koje nije prekrcano istim), a i dvostruko sam povećala količinu malina. Ne morate se mučiti s ovim naginjanjem čaša, ali ako baš hoćete i nije neki problem dok god imate dobro konstrukciju da ih drži. Meni su se pleh za muffine i par blazinica za skidanje šminke pokazali kao dovoljan alat (ako nekome nije jasno mogu dodatno pofotkati).

I za kraj ipak… “Volite se, ljudožderi!”, rekao bi Toma Bebić.