Još uvijek smo na čarobno-opskurnom otoku zvanom Sicilija. Suputnici, novčanici i vitalni organi su manje više na broju. Sunce piči, a Etna roštilja. Nakon tri lijepa dana okolo Catanie i uz Jonsko more, vrijeme je za Prijestolnicu i Tirensko more. I Clive Owena.
7. DAN- CAPO DI ORLANDO, PALERMO (Pozdrav iz zemlje Safari)
Cataniu smo napustili u jutro sedmog dana putovanja i zaputili se prvo na plažu Capo di Orlando. Pogađate? Da, pijesak i jad. Do plaže ima koja dva sata vožnje uglavnom uz more, pa tako i uz plaže koje su stvarno lijepe, a more tirkizno i prozirno. Milozvučni glasić (“Buđenjeee!”) naše vodičice dojavio nam je da se približavamo odredištu, pa smo kolektivno prilijepili noseve na prozor. Ugledaš koju šljunčanu uvalicu bez ljudi, pa ti dođe da zavičeš ‘IMA IZAĆ’!’. Sad već mislite da pretjerujem, ali najbolje je da provjerite sami. Ako su vas, kao mene, razmazile hrvatske plaže (godine kupanja u Brelima ili na Visu), onda ne sumnjam da ćete se složiti.
Na plaži smo, najbolje doba za ne biti tamo- podne. UV indeks lako mjerljiv kao ekstremno visok, iznad nas na ozonskoj rupi nacrtan smajlić. Tko se boji sunca još? Imaš par sati za ubit u toj pripizdini, kaj ćeš, ideš se kupat u mulju. Jej! Prvo i zadnje kupanje na Siciliji. Pijesak ti se odmah uvuče u gaće, kosu, pod nokte, u torbu…i ne možeš ga se riješit, k’o ekipe što po Trgu skuplja pare za azile za pse. Hlad je veličine 2,5m2 i tu je zgurano nas deset i sjedimo si po glavama. S obzirom da smo se sakrili u minijaturni hlad “restorana” ‘Mama Papi’, i ne da nam se micati, odlučili smo tu nešto prigristi i požalili. Nemojte čak i ako vam želudac glasnim kruljenjem probija zvučni zid, tako je loše. I tako, zbirka pripovjedaka ‘Kako su plaže postale mjesto za mučenje’…
Par sati kasnije u fino klimatiziranom autobusu krećemo prema bivšoj prijestolnici mafije Palermu, dok nam svima glave kljucaju čim se zavalimo u sjedala kao da smo se nagutali ugljičnog monoksida.
Je li Palermo uistinu bivša prijestolnica? Kažu da mafija još uvijek postoji, ali nema nekadašnju snagu. Nedugo prije putovanja izašao je članak o akciji ‘Apokalipsa’ u kojoj je uhićeno SAMO 95 mafijaša. Meni to ne zvuči slabo. Pitali su me po povratku jesam li vidjela mafiju, reko možda i jesam, ali mi je uređaj za indikaciju ostao u Zagrebu (-.-). O mafiji je najvažnije ne pričati (jer bi te mogao progutati mrak), što ne vidiš ne postoji, a meni nije baš često padala na pamet. Sve što trebate znati ste vjerojatno već usvojili gledajući svoj najdraaaži film ikad- Kuma, naravno (ja sam valjda jedina koju taj film ne fascinira, pogledala sam ga prije pisanja posta čisto da ne hodam više neuka svijetom. Marlon <3 ). Za one koji žele znati više napisan je i poseban vodič The Sicilian Mafia: A true crime travel guide, ja sam ga kupila, ali nisam ga stigla pročitati prije puta. Knjiga je puna imena, godina i slika mjesta zločina, a ima i dobre kritike, pa ko voli nek’ izvoli…
“It’s not personal, Sonny. It’s strictly business.”
Po dolasku u Prijestolnicu autobus je nas (koji ćemo odsjest u hotelu jer smo doplatili za dvokrevetnu sobu) iskrcao na Via Maqueda odakle smo morali ponovo malo pješke do čudesnog smještaja. Put je bio malo drugačiji nego u Cataniji, ali jednako strašan. Hodali smo dugih 7-8min uskim uličicama koje su popločane kamenim pločama za koje su nam ponovo zapinjale torbe|koferi, između pomalo derutnih stambenih zgrada ispred kojih su u sklopivim stolicama sjedili Afrikanci svih dobnih skupina (u daljnjem tekstu crnci i pritom to ne mislim rasistički). Nije zgodno, ti si turist s dva zdrava bubrega i eurima, a on je azilant kojeg nisu uspjeli utopiti na Lampedusi (iako su se jako trudili) i bez eura. Pozdrav iz afričke zemlje Safari (zbogom žohari). Bojiš se jer si čovjek pun predrasuda i stereotipa, ne možeš si pomoći, osjećaš se ko lovina dok pjevušiš pjesmu iz Tarantinovog filma ‘Odbjegli Django’ ‘Too Old To Die Young’. A malo se više bojiš i dramatiziraš ako si jadno žensko i u glavi ti je spoznaja da ti je hotel u čudnom kvartu, da pada mrak i da si tu idućih pet dana, ujedno se veseliš zaštiti hotelskih zidova, iako još ne znaš ni šta te tamo čeka.
In the ghetto!
Smješteni smo u dobrom Hotelu Cortese (Via Scarparelli 16), odmah iza ugla čudesne tržnice Ballaro. Ispalo je da smo stacionirani na jednoj od najživljih točaka u gradu (to nije odmah umanjilo strah). Tržnice su važna mjesta društvenog života u Palermu, naravno nastale pod utjecajem islamske kulture, tu najbolje možete osjetiti kao dišu lokalci, tijekom dana tu ćete pronaći sve vrste voća, povrća, ribe i svakakvih drugih stvari, navečer se to pretvara u opskurne birtije i štandove s brzom hranom. Za razliku od Catanie, tu je živo cijeli dan, glazba trešti do dugo u noć (imale smo “sreću” da nam prozor sobe gleda na tržnicu).
Bile smo uvjerene da nema šanse da izađemo na ulicu kad padne mrak, ali nas je kod recepcije skupio Prika (pozdrav!) da idemo naći nešto za jesti, u društvu jačeg spola ipak smo se osjećale malko sigurnije. Prošetali smo možda 50tak metara i naletili na neke tipove koji čavrljaju malo previše uneseni jedan drugome u lice, pa smo se okrenuli na peti i pohitali da im ne smetamo (neki lik je navodno mahao da se maknemo, ali ja to ne vidjeh). Fun fun fun. U dućančiću je Kona kupovala vodu, dok je oko nas kao muha zujao neki lik i govorio: “Marihuana? Marihuana?”. Na priručnom štandu je Prika stao kupit kobasice, tu je lik istovremeno brisao znoj s čela i rezao pecivo (uspješno sam kontrolirala svoj opsesivno-kompluzivni poremećaj cijelo putovanje, ali tu je skroz podivljao, kao DiCaprio u Avijatičaru.). Dok se kobasica pekla uspio je zamotat i blaženo upitat ‘Joint?’. U zraku se stalno osjećao miris trave, ne sumnjam uopće da smo svi tih dana bili pozitivni na tetrahidrokanabinol.
8. DAN- MONREALE, MONDELO (killing me softly)
[fakultativni izlet 15e]
Osmi je dan, osam sati ujutro. Iz sna nas bude dva pucnja. Oh, shit, netko je upravo likvidiran, mislim, ali nit tičem nit mičem (prerano je). Odjeknulo je još par pucnjeva. Zamišljam obračun bandi na tržnici, (don Corleone pada preko auta probušen s 5 metaka), tezge se ruše, krv se izljeva na sve strane i tak to. I onda počnu odjekivat detonacije, sad sam već sigurna da padaju bombe i da dolazi naš kraj, kraj u Palermu. Clive Owen, Clive Owen, Clive Owen. Zaglušujuće detonacije su uskoro prestale, a ja sam nestrpljivo čekala hoće li se začuti sirena hitne pomoći ili policije, ali umjesto vrisaka ljudi u agoniji čula se obična dernjava, motorini kako veselo trube, glazba… tržnica puna života! (Shvatili ste shemu, na prvu je sve pesimistično i grozno, ali na kraju ispadne da nije tako, osim s plažama one su dno.)
Bilo je jutro, ali je već bilo jako vruće, pa smo se prikladno vremenu obukle minimalistički, a fakultativni izlet počinjao je baš s katedralom Monreale (rekla bi kona- još jedna crkvetina, ali ona je moderna bogohulna nevjernica, pa joj nemojte zamjeriti :D). Monreale je brdo iznad Palerma i na njemu se nalazi veliki arhitektonski kompleks koji se sastoji od bazilike, samostana i palače. Mi smo imali priliku vidjeti katedralu, najbolji primjer normanske arhitekture u svijetu. Sagrađena je u 12.st u romaničkom stilu, izvana je asketski jednostavna, dok je iznutra bogato ukrašena zlatnim mozaicima u bizatnskom stilu. Na Siciliji se plaća upad u svaku važniju građevinu, pa ćete i za ovu crkvetinu platiti 3eura.
A sad malo o seksizmu i minimalizmu. S dežurnim organom za procjenu morala i čednosti (u daljnjem tekstu Organ) nismo se susrele još otkako smo napustile Rim i crkvu S. Maria Maggiore. Odjeven u svoju odoricu sav si je važan, stoji ispred vrata i mjerka (dream job, momci?). Kriterij je jednostavan- ako si muško- ulaziš, nema veze ako nosiš kupaće gaće i japanke, dobar si, Organ te nema kad gledati. Ako si žensko 40+ i nosiš jako kratku haljinu bez rukava isto ulaziš (moje oči svjedočile). Ali ako si lijepa žena u haljini do poda, dobiješ pokrivalo, točnije nešto što izgleda k’o kabanica bijele boje koju (pazi sad) moraš platit 1 euro. Prevara! Ja sam odmah pripremila pare, jer sam, kao što reče moj frend (koji ovo ne čita jer ima previše slova), bestidnica. Obukle se tako ja i kona u te kabanice ispod kojih je još 10stupnjeva toplije, pa mi došlo da kažem “Yo! Let’s cook, bitch!”.
Stvar je spasio sladoled od pistacija, tu punoću okusa teško je opisati ovozemaljskim riječima, u maloj slastičarnici pored Katedrale. S tim je završio prvi dio izleta, a slijedila je plaža Mondello (oh, joy!).
Mondello je gradska plaža grada Palerma, nalazi se na nekih 9km udaljenosti od grada. Bila je subota i cijeli grad je odlučio potražit utjehu baš tamo. Rimini all over again. Gledam u još jedno prostrastvo pijeska i suncobrana, i mislim si kako bi se prije kupala na šibenskoj gradskoj plaži Banj, iako postoji mogućnost da iz mora izađem blago radioaktivna. I tak, čmrljiš u hladu dok te ne odvezu iz tog wannabe koncentracijskog logora, dok iza tebe neki (novi) klinci puše gigantski joint i vrište, a duševni mir ti dodatno remete Indijci s hrpom plastike koju ti žele prodati. Ovaj izlet slobodno preskočite, do Monreala se sigurno nekako može javnim prijevozom koji nije skup, a na Mondello ne treba trošit dragocjeno vrijeme.
Na kraju je dan opet spasila hrana. Ekipno smo otkrili mali obiteljski restoran nedaleko od hotela na samoj tržnici Ballaro, koji preporučujem jer je sve bilo jako fino. Jelo sam naručila iz petog pokušaja, jer je na sve prethodne konobarica rekla: “Finish!” iliti nema toga (više). Na kraju sam dobila Pasta alla Norma, poznatu sicilijansku tjesteninu s patlidžanima i ricottom, iako sam je izbjegavala baš zbog patlidžana koje moje nepce baš ne ljubi preveć, ispala je prefina. Kona se usrećila rižotom s kozicama i cherry rajčicama, koji je bio još bolji.
Za kraj dana razveselile su nas nove detonacije, ali smo tad skužile da je to bio samo vatromet. Kabum!
9. DAN- CEFALU (hedonizam)
[fakultativni izlet 20e]
Za deveti dan u Italiji i šesti na Siciliji bila je predviđeno još jedno važno turističko odredište- Cefalu, koji je u itineraru opisan kao ribarsko selo. Postire na Braču su ribarsko selo, Cefalu je grad. Uistinu šarmantan i lijep grad, s uskim uličicama, preslatkim malim dućanima s domaćim tjesteninama, pekmezima i začinima, staretinarnicama punim čudesnih gluparija, suvenirnica, slastičarnica i restorančića. U jednom od dućana smo našle i na najjeftiniji limoncelo (liker od limuna) i liker od pistacija, ali kad smo se na kraju vratile da ih kupimo, dućan je bio zatvoren zbog popodnevne pauze. Nemojte ponoviti našu grešku pa odmah obavite shoping, u Palermu su ti isti likeri duplo skuplji.
Od značajnije arhitekture tu je naravno normanska katedrala na Piazza Duomo, kao na Monrealeu izgrađena u 12.st. Nismo ulazili unutra jer je u tijeku bila nedjeljna misa.
Ovo je plaža (fleka glava u sredini su ljudi koji izvode aerobic u vodi). Tko bi rekao da se takva gigantska plaža nalazi u ribarskom selu (:D), srećom nismo više imale nikakvu namjeru brčćkat se. Fotografija govori tisuću riječi, između ostalih i one ‘radije bi se osvježila u Jarunu’. Posljednji čavao u lijesu.
Boravak na Siciliji pretvorio se u uživanje u hrani. Napokon je itinerar imao pravo! U Cefaluu uistinu možete uživati u preukusnoj hrani. Nakon što smo popile kavu, poduže se gubile uličicama i zavirile u svaki shaby chic dućančić, otišle smo u restorančić koji je Kona odredila za ručak čim smo stigli u grad. Na istočnom ulazu u grad pronaći ćete restoran Al Faro, s terasom uz liticu s pogledom na prostranstva Mediterana, u hladu tende gdje puše blagi povjetarac. Gušt. Ja sam naručila paštu sa sabljarkom, patlidžanima i metvicom (10e)- odlična kombinacija, prefino! Kona je uzela punjene rolice od sabljarke s limunom i rajčicom i pečeni krumpir u maslinovom ulju s ružmarinom- prefino! Sve najbolje o ovom restoranu.
I za kraj desert, naravno! “Leave the gun. Take the cannoli.” Vratile smo se na Piazza Duomo i u slastičarnici na samom trgu uzele cannoli s komadićima čokolade i kandiranim voćem. Mljac.
Dan završava novim vatrometnim detonacijama i limenom glazbom pod prozorom. Noćenje? Nema spavanja u Palermu.
10. DAN- PALERMO (walking dead i fjaka)
[fakultativni izlet na Mondello 5e]
Deseti dan bio je (po itineraru) predviđen za opuštanje i uživanje na već poznatoj plaži. S obzirom da nema tog Boga koji bi nas ponovo tamo natjerao (čak ni činjenica da je ponedjeljak i da neće biti puno ljudi) odlučile smo opustit se i uživat u gradu na svoj način.
Prvo je trebalo odraditi skupno razgledavanje, a mi smo malo odužile s doručkom i dvije minute zakasnile doći na mjesto okupljanja, u koje je ekipa toliko daleko otišla da ih nismo mogli vidjet u krugu od 500m, dobrom ženskom intuicijom krenule smo prema katedrali, našli smo ih kako već napuštaju veliki trg ispred nje. Onda smo se zaputili prema katakombama, koje se nalaze na nekih 20min hoda.
Katakombe se nalaze u sklopu Kapucinskog samostana, u njima su se u 17.st. pohranjivali posmrtni ostaci poznatih građana Palerma. Prema macambre običaju, koji je bio popularan na ovom području, u podzemne prostorije sahranjeno je osam tisuća balzamiranih tijela crkvenih vjerodostojnika i ostalih bogataša, uključujuči žene i djecu. Ovaj običaj, koji se u to vrijeme smatrao osobitom čašću za pokojnika i pripadajuću mu obitelj, postao je zabranjen krajem 19.st. Rosalia Lombardo je dvogodišnja djevojčica koja je među zadnjima pokopana na tom mjestu i zato se nalazi na razglednicama. U današnje vrijeme katakombe su otvorene za javnost, karta košta 3e, a unutra vas čekaju redovi mumificiranih tijela koja vise sa zida ili se nalaze u malim lijesovima, a podijeljeni su po kategorijama (muškarci, žene, djevice, djeca, svećenici, redovnici). Strogo je zabranjeno fotogafiranje, a (fun fact) ograde su postavljene da bi spriječili blesave turiste da se slikaju s izlošcima|pokojnima. Da, morbidno i nelagodno, ja sam nakon par minuta već teže disala, unutra kao da nije bila samo naša velika grupa nego i 8000 nemirnih duša, pa kad je postalo pretijesno pobjegla sam van. Osvrnula sam se iza sebe da provjerim da se netko nije otkačio i pošao za mnom. Šalim se.
Kad smo pustile mrtve da počivaju u miru, a ostatak grupe da počiva na plaži, mi smo krenule u svoje počivalište (hotel). Usput smo posjetile čudovišni arhitektonski kompleks katedrale u Palermu, koja je sazdana od svih stilova po malo. Upad u katedralu je začudo besplatan, ali (uvijek postoji ali) da bi zavirili u neku grobnicu ili se popeli na krov (odakle bi sigurno bio dobar pogled na grad) morate platiti i do 7e.
I onda smo krenule bauljat po tržnici Ballaro. Deseti dan putovanja je i sve što nam fali je voće i mamina juha. Tržnica nam omogućuje da zadovoljimo bar jednu potrebu, jer tu se može naći stvarno svakakvog voća, od lokalnog do egzotičnog. Ima i povrća, ribe, i začina. Ima i nezapakiranih smrznutih pilećih bataka koje prodavač prljavim rukama stavlja na još prljaviju vagu (ocd!). Mi smo se usrećile breskvama, grožđem i siestom.
Dan za opuštanje završio je šetnjom po gradu i večerom u našem malom restoranu. U biti smo u šetnju krenule da nađemo neko drugo mjesto za jesti, ali neuspješno. Odbila sam jesti u restoranima koji svu hranu drže na otvorenom, izloženu na stolu i još te vuku za rukav da večeraš baš kod njih. Mene ta politika privlačenja mušterija jednostavno odbija. Na provjerenom smo mjestu pojele caponatu (recept je u prošlom postu) i tjesteninu sa sardinama, i bile sretne.
11. DAN- PALERMO (oproštaj)
Jedanaesti dan bio je ujedno i posljednji na Siciliji. Ujutro smo se morali odjaviti iz soba, ostaviti kofere na recepciji i provest dan na ulici. Neki su se mazohistički vratili na plažu, neki su otišli do Corleonea (znate ono mjesto gdje se nije snimao ‘Kum’ i odakle su baka i djed Al Pacina), a mi smo ga odlučile provest u parkovima Palerma.
Dok radite gigantski krug po Palermu na 40C, parkovi nude spas od buke, vrućine i smradova. Giardino Garibaldi se nalazi na sjeveroistočnom kraju glavne ulice Viktorija Emanuela. U njemu se nalazi najstarije drvo u Palermu, fikus star 150 godina. U 16.st su tu Aragonci održavali proslave vjenčanja i vojnih pobjeda, kasnije je park postao mjesto mafijaških likvidacija.
Park Villa Giulia, poznat i kao Villa del Popolo, je prvi javni park u Palermu, uređen krajem 18.st. Pokraj njega se nalazi botanički vrt, u koji nismo ulazile jer se upad plaća (5-6e). Nalaze se malo podalje od samog centra grada, pa po ulicama nema gužve (turista), hodajući po tim ulicama osjećale smo se ponovo malo nelagodno (usred bijela dana), dodatno je to potencirala jedna simpatična prodavačica koja mi je mimikom objasnila da nije pametno hodat s fotićem naizvolte oko vrata (pospremila sam ga u ruksak).
Park Villa Bonano nalazi se u blizini katedrale, Palazzo dei Normanni, Cappella Palatina i crkva San Giovanni degli Eremiti, hlad palmi odličan je za kraći predah (ili partiju bele).
Od arhitektonsko/urbanističkih znamenitosti koje morate vidjeti to je svakako- Piazza Pretoria, sami centar povijesnog dijela grada, koja se nalazi uz glavnu ulicu Via Maqueda.. U sredini se nalazi jedna od najljepših fontana u Italiji (vjerojatno nakon fontane Di Trevi), koja je pri gradnji bila zamišljena kao dio privatnog parka, no nakon smrti Cosima I. potomci su je prodali Senatu, pa je preseljena na mjesto gdje se nalazi danas. Tad, u 16.st., označili su je kao trg sramote zbog golišavih skulptura.
Teatro Massimo je monumentalna historicistička građevina iz 19.st. čije je glavno stubište flankirano s brončanim skulpturama koje predstavljaju alegoriju Tragedije i Opere. Jedan dio dana vratar otvori ogradu pa se na stepenicama može sjediti, ali je strogo zabranjeno konzumiranje hrane. Na stepenicama možete uživati u najboljem signalu za gradski wi-fi.
Palazzo dei Normanni je palača u kojoj su stolovali sicilijanski kraljevi za vrijeme normanske vladavine, danas se tu nalazi regionalni parlament. U sklopu nje nalazi se i Cappella Palatina, kraljevska kapela, još jedan dragulj normanske arhitekture. Palaču smo vidjele samo izvana, ako želite zaviriti unutra morat ćete iskeširat 6e (mislim da se kapela dodatno plaća).
Zanimljivosti: kod slanja razglednica/pisama markica za zemlje EU košta 1e, a ona za Italiju košta 1,10e. U slastičarnici nasuprot Teatra Massima možete pojesti sladoled u slatkom pecivu (kombinacija sladoleda i kruha u meni budi blagi nagon na povraćanje). U zahodima ćete jako rijetko pronaći sapun, pa obavezno sa sobom ponesite bočicu sredstva za dezinfekciju.
Još smo malo uzurpirali recepciju hotela, dok nas je vlasnik ispod oka gledao i jedva čekao da mu se skinemo s… interneta. Oko 21h smo se uvalili u svoja sjedala /krevete i uputili se k ili ka Napulju.
Ako me pitate po čemu ću pamtiti Palermo onda je to definitivno intenzivan smrad urina. Znate ono kad vas parfemi sjete na stare ljubavi? E pa to će biti moj okidač za Palermo. I po luđačkom prometu u kojem svi imaju prednost i semafori služe za ukras (ko božićne lampice), gdje su najčešći prizori na ulicama udubljene karoserije automobila i selotejpom zaljepljeni retrovizori kao najbolji dokaz kaosa. I po koševima za smeće koji su prava rijetkost, složeni na parove razbroj se svakih pola kilometra. Palermo nije grad u koji ćete se zaljubiti na prvi pogled kao u Rim, ali ipak ima nešto što će vas privući. Palermo je više tip grada ljubavnika/ice, za koji se ne možete vezati, ali ćete možda tu i tamo ponovo navratiti.
U gluho doba noći napustili smo Siciliju, one lijepe i one manje lijepe stvari/mjesta. S obzirom na užasne plaže uglavnom smo se kupali u vlastitom znoju, što se posebno odrazilo na smradove u autobusu (prozračio bi ga možda kakav tajfun). Bilo je, naime, onih ljudi kojima bi trebalo objasniti da dezodorans ne djeluje retroaktivno, i da se šprica nakon tuširanja u privatnosti sobe, a ne u autobusu nama u oči i nosnice. Divna noć u autobusu.
12. DAN- NAPULJ, VEZUV, POMPEJI
[fakultativni izlet 30e]
Zora nam je zarudila u novom gradu, neznamkojemporeduudvatjedna, Napulju. U jednom uhu kroz slušalicu (hvala Ani što mi je napunila ipod) milozvučno pjevuši Amos Lee, dok se izmjenjuju slike velegrada i lijepo je, sve dok ne progovori glas vodičice kroz zvučnik iznad glave (kao glas s neba): “Iako je 9h ujutro držite se podalje od malih uličica…”. Shit just got real. Mislila sam da sam strah od džeparenja bubrega ostavila na čarobnoj Siciliji, ali ne…
Vedi Napoli e poi muori. (Vidjeti Napulj i umrijeti.)
Put do hotela ovaj put (začudo) nije bio ni mračan ni strašan. Smješteni smo na minutu i pol hoda od Piazze Giuseppe Garibaldi u hotelu Garden koji recepciju ima u prizemlju, a sobe na sedmom i osmom katu do kojih vodi minijaturni lift, a stepenice za evakuaciju su, logično, zaključane. Tu smo za početak samo ostavili stvari jer je check-in bio predviđen za 15h i pobjegli na izlet.
Izlet je počeo vožnjom u rikverc od dobrih 5min jer smo opet promašili put (što je s putevima koji vode na vulkane?), ali sretno završio na aktivnom vulkanu Vezuv koji se nalazi 9km od Napulja. Autobus nas je iskrcao u podnožju glavnog (i jedinog?) kratera i od tu je trebalo još po ure hodat do vrha. Upad za odrasle je 11e, a za studente 8e. Ja sam ušla, striček mi je poništio kartu, vidjela sam ispred sebe popriličnu uzbrdicu i veliku nemogućnost savladavanja iste, pa sam se nakon dva koraka okrenula i sjela na klupu. Bilo je oblačno i hladno, vjetar je jako puhao, tu i tamo bi se sunce ukazalo da zagrije udove, Napulj je bio skriven u daljini u bijeloj izmaglici. Kona se popela na vrh i pritom prošla kroz oblak, kaže da je Vezuv bolji od Etne, iako ja odbijam vjerovati. Jedino bi mogao biti pogubniji, ako se opet odluči aktivirati. Tako se odlučio aktivirati 79. god. pr. Kr. pa je zatrpao Pompeje, i možda će grubo zvučati- ali dobro da je, jer su Pompeji jedno čudesno nalazište.
U Pompeje smo stigli oko 13h, padala je lagana kišica i bili smo krepani, da je netko rekao da to možemo odgoditi odmah bi potpisala. No, dočekao nas je naš zgođušni lokalni vodič Rikardo (u biti se zove Roberto) i poveo nas u razgledavanje. Pompeji su rimski grad koji je Vezuv zatrpao lavom i pepelom davne godine prije Krista, a otkriven je tek 1600 godina kasnije sasvim slučajno jer je tu trebao proći nekakav kanal. Prava arheološka iskapanja počela su tek u drugoj polovici 18.st., a traju još i danas, zbog nedostatka novaca nije moguće sačuvati ni ono što je već otkopano tako da trenutno sve stoji (rekao je Rikardo).
Pokazao nam je grčki teatar i ispričao razliku između teatra i amfiteatra, koju sam vam objasnila tamo negdje u Sirkauzi. Vidjeli smo ostatke hramova, rimski forum, rimsku vilu i ostale kućerke, dućane i njihove fast foodove. Na slici (dolje) nam pokazuje pješački prijelaz tj. kanale u kamenu kojima su išli kotači od kočije. Poveo nas je u ostatke termi i pričao o prostorijama s hladnom, toplom i vrućom vodom (frigidarium, tepidarium i caldarium). Dobar dio vremena je potrošio da nam opiše Lupanare, glavni bordel u Pompejima, i tko je tamo odlazio i kako su im falusoidni oblici uklesani u kamenu bili putokazi ako bi se nedajbože izgubili.
Rikardo je cijelo vrijeme rečenice započinjao s ‘you can imagine..”, što je izazivalo salve smijeha, ali u biti ‘you can really imagine” stare rimljane kako se prešetavaju i sipaju poslovice na latinskom.
Nismo se na kraju dugo zadržali, pa nismo uspjeli vidjeti više, bus je žurio na parkiralište u fazu 9-to satne hibernacije. No, Pompeji su zakon. Još jedan apsolutni ‘must see’.
Vratili smo se u hotel, obavili check in, odvezli se liftićem na n-ti kat, smjestile se u sobu i onesvijestile od umora. Kad smo došle k svijesti, par sati kasnije, vani je bio mrkli mrak, grupa je odavno napustila hotel da bi odradila brzinsko razgledavanje, a mi smo bile gladne k’o pas i bilo nas je strah izaći na ulicu. Ali ipak smo se na kraju odvažile i krenule u pustolovinu traženja objeda. Srećom srele smo na putu V. koji nas je uputio na odličnu pizzeriju Umberto koja se nalazi 25m od hotela. I pizza je bila stvarno odlična, a kako i neće kad smo u Napulju, prijestolnici Pizze. To je isto kao da odete u Oroslavlje i ne svratite u Oro-goro. Samo što je napuljska pizza nešto puno finije, i nakon nje nemate osjećaj da ste pojeli hrpu kamenja koje tri dana nećete moći probaviti (što je čest slučaj s hrvatskim prevarama od pizza). Umbertova je bila tanka, meka, malo masnija zbog pršuta i maslinovog ulja, i sjela je ko budali šamar. Onako da te uljuška u san i zabraviš da se nalaziš na vrhu zgrade čije su evakuacijske stube zaključane i da si u slučaju neke gluposti prosto naj**o.
13. DAN- NAPULJ
Novo jutro, novi dan na ulici (od toga mi je već lagano muka). Doručkujem napokon jogurt i kukuruzne pahuljice, želudac je zahvalan zbog uskraćenog terora zvan prešećereni kroasan. Pakiramo stvari i spuštamo kofere na recepciju, ostavljamo ih praktički na ulazu sumnjivom recepcionaru i frendu mu Crncu. Ostavljam i fotić u torbi jer nije sigurno hodat s njim po ulici (koliko je siguran na recepciji je isto dosta upitno), zato (osim koninih) nemam nikakvih .jpeg zapisa iz Napulja.
Pridružile smo se većoj skupini cura iz busa da ne lutamo same, a i zato što nismo imale kartu grada, i uputile se u obilazak Napulja. Uputile smo se čoporativno ulicom Giuseppe Garibaldi prema moru, pa avenijom Nuova Marina prema Novom Dvorcu. Na putu nas je pratio jak miris/smrad smeća i marihuane, prošle smo pored oronulih zgrada, sumnjivo pustih ulica i kilometarskog reda ljudi ispred pučke kuhinje. Kratki reality check kao svaki put kad se pentram do bolnice sv. Duh, pa tutnem nekom dedi 20kn za cigare, da ne skuplja čikove po podu, pa odem dalje i zaboravim, izgubljena u vlastitim mislima i “problemima”.
Castel Nuovo ili Maschio Angioino je srednjovjekovni dovrac i jedna od najvažnijih znamenitosti u gradu, izgrađen je u 13.st. A portal je naknadno dodan krajem 15.st. u renesansnom stilu, autorstvo je pripisivano mnogima, između ostalih i našem Lucijanu Vranjaninu. Upad se plaća 6e, pa nismo istraživali unutrašnjost.
Spustile smo se južnije prema Castel dell’ Ovo (Jajoliki dvorac?), smještenom na mjestu nekadašnjeg otoka Megaride, koji je kasnije pretvoren u poluotok. Ime dvorca potječe od rimskog pjesnika Vergilija Marona koji je, kao kaže legenda, stavio jaje u temelje utvrde i u slučaju da se jaje razbije dvorac bi bio uništen i niz katastrofalnih događaja pogodio bi Napulj. Upad je slobodan, što je super, jer je pogled od gore divan, na more i na Napulj. I ako ste znatiželjni, kao ja, zavirite u svaku pukotinu dvorca, u jednoj se nalazi lift koji će vas odvest ravno na krov, a ne u neke tajne podzemne svijetove ili Narniju. Jedino nismo vidjeli nikakvu zatočenu princezu, samo tri wonnabe u krinolinama od vjenčanica koje su se pentrale po stijenama ne bi li izgledala što izazovnije.
Naša zamišljena kružna putanja odvela nas je zatim na Piazzu del Plebiscito, kolosalni polukružni trg koji podsjeća na trg sv. Petra u Rimu. Na njemu se nalaze bazilika San Francesco di Paola i kraljevska palača s kipovima svih napuljskih vladara. Prostor služi za velike koncerte (prošle godine nastupio je The Boss) i za prosvjede (jedan manji se održavao u to vrijeme).
Sad smo već bile u finijem kvartu, vidjelo se po hotelima, dućanima, restoranima, čistoći ulica i gužvi. Ulicom Toledo uputile smo se k ili ka Arheološkom muzeju, ali smo srećom na pola puta srele Đakovčane koji su nam rekli da je pola muzeja pod ključem, da se ne može skoro ništa vidjeti i da se ne isplati ići. Produžili smo još malo do trga Dantea Alighieria gdje je izvjesna gospodična imala blagi živčani slom/ napad na nacionalnoj osnovi između redaka, pa smo je kolektivno morali otpratiti do pizzerije De Michele jer je ona naumila da jede (znam, jesti) u pizzeriji u kojoj se snimao treš film Jedi, moli, voli, slike Julie Roberts vise sa zida i u redu na pizzu se čeka i po dva sata. O tom po tom.
Oslobođene terora mogle smo se vratiti razgledavanju i ispijanju kave ili soka. Kolektivno smo odabrale jednu malu slatku slastičarnicu u blizini Katedrale. Wi-fi nam je već obilježio sjedenje po birtijama na putovanju, a šifra za ovaj je nadmašila sve do sada, na papiru je u dva reda stajalo sigurno 30 slova i brojki. Mislim da smo duže upisivale šifru nego što smo sve skupa provjeravale poruke.
Posjetile smo par crkava kojim više ne znam ime, između ostalog i katedralu, gotičku crkvu iz 13.st., koja stoji na mjestu najstarije crkve iz 570. godine prije Krista. Katedrala je povećena svecu San Gennaru i u njoj se nalazi bočica svečeve krvi (koja mora biti tekuća, jer ako nije sigurnost grada je upitna). Jaje, pa bočica krvi… u Napulju je nešto gadno pošlo po zlo, ali mislim da se ipak odaziva na Cammora.
Kad smo kod mafije šetale smo ulicom Vicaria Veccia u kojoj je bila sva silina očito ukradene robe koju su prodavali po niskim cijenama. Veliko pakiranje od 10 twix čokoladica za 2eura i odolila sam.
Uputile smo se prema pizzeriji De Michele na posljednju večeru u Napulju s prešutnim dogovorom da nećemo čekati 2h u redu. Nije bilo gužve, stol smo dobile za 5min. I onda iznenađenje, u tako razvikanoj pizzeriji očekivala sam čudesan izbor pizza, ali ne, sve se svodi na dvije (doslovno dvije) margaritu i marinaru, jedna s bosiljkom, druga s origanom. Obje koštaju 5eura. I ok je, ništa posebno. Ne bi na nju čekala duže od tih 5min.
Vraćamo se na recepciju hotela. Torbe su na broju. I mi smo na broju i svi čekamo u redu za jedan (!) wc u kojem želimo samo brzinski oprat zube i promijenit donje gaće. Do prvog kreveta i piđame dijeli nas još dobrih 28h. Smještam se u sjedalo, stavljam slušalice na uši, gasim zvučnik i svjetlo na prekidač, i razmišljam kako bi to isto bilo dobro napraviti s podražajnim receptorima.
Jedan dan je premalo da shvatim kako jedan grad, velik kao Napulj, uistinu diše. Zato moja nit smrdi nit miriše reakcija ne bi bila primjerena. Vratit ću se kad ne bude više opasno nositi fotoaparat oko vrata.
14. DAN- VENECIJA
[fakultativni izlet 15e]
U oblačno i hladnjikavo praskozorje četrnaestog dana sletili smo na još jedno parkiralište restorana/krčme uz cestu. Noć u busu bila je teška, talijanske autoceste dale su sve od sebe da nas dodatno umore, taman se nekako namjestiš i bus naleti na hupser koji te izbaci iz skoropaidealnog položaja, a vrati te tako da ti glava odskoči od prozora, svaki ulazak u tunel nova svjetlost koja udara u bolnu glavu, i ne znaš jesi li na putu za Veneciju ili za život poslije smrti, pa u punoj brzini (bez kočenja) bus uletava u krivinu, a ti maštaš da te centripetalna sila izbaci u neki paralelni svemir s krevetom i jastukom.
Šest noći spavanja u busu zvuči stvarno strašno i većina bi to odmah odbila (osim ako nije u pitanju 3.d. i maturalac), ali uistinu nije tako grozno. Strašna je bila samo ta zadnja noć, jer je svima već lagano dosta svega, i suputnika, razgledavanja, wc na benzinskoj, života iz putne torbe… ne kaže se bezveze svugdje je lijepo, ali doma je najljepše. Ja sam većinu vremena tih noći provela uistinu spavajući i sanjajući (na što su neki bili poprilično ljubomorni) što je u biti super, pa mi možda zato to nije tako teško padalo.
Za četrnaesti dan smo imali dva izbora, 1. fakultativni izlet u Veneciju i 2. bivanje na plaži u Lido di Jesolo. Na početku putovanja (uzročno posljedično nakon Riminija) samo se odlučile za broj 1, a s današnjom pameću bi možda čak i razmislila o broju 2. Zašto? Venecija u 8.mj. na 800 stupnjeva s gradacijom umora u nebesima predstavlja samo ultimativnu iritaciju. Sad bi vjerojatno odabrala opciju spavanja na plaži (koliko god loša bila).
Stigli smo oko 8h brodom u Veneciju i na ulicama je već bilo milijun Rusa i miljardu Kineza, ej! Red za crkvu sv. Marka do preksutra. Ne možeš se čak ni izgubiti ako hoćeš, jer bi te rijeka ljudi opet odvukla odakle si i krenuo. Uličice, mostići, kanali, gondole i nepostojeća romantika. Nepostojeće su bile i klupe, pa smo počinak tražile po crkvama, tamo je bilo mirno, hladno i mogle smo sjediti.
Par fragmenta uslikanih u tom predugom danu, u gradu koji je inače uistinu čaroban (prvi put koristim ukletu riječ s kojom smo se susretali svaki put kad bi pogledali itinerar) i o kojem ću drugi put napisati cijeli ep. Obećajem.
Dočepali smo se busa, granice i Zagreba. Izljubili, izgrlili i oprostili…do nekog drugog puta, u nekom drugom gradu, na nekoj drugoj predstavi, u nekom drugom cirkusu… (rekao bi Đole). Pozdrav Ani, Sandi, Stjepanu, Vjeki, Ivici, Dijani i Zokiju, ma gdje bili.
I rekao bi Rodriguez… she laughed when I tried to tell her, hello only ends in goodbye.
