UVOD
Dublin je grad u kojem se vremenska prognoza mijenja brže od ljudskog raspoloženja. Nebo mu je najčešće zatrpano oblacima u 50 nijansi sive boje. Vjetar brzo odnosi te iste oblake i sve mirise, no nekad zamiriši na vaniliju i pokošenu travu, ali češće na marihuanu (koja se bezbrižno uživa gdjegod se stigne). Velik je i dosta prljav, ali trava je tamo doslovno zelenija nego kod nas. Prepun je velikih i lijepih parkova, zanimljivih muzeja, prepoznatljive ciglaste arhitekture i šarenih dublinskih vrata. I pubova, naravno.
Ulice su mu pune ljudi koji negdje jure, nerijetko staklastih pogleda koji nevješto skrivaju teret života ili izgubljenost koju nosi strana zemlja i čudni natpisi na gaelskom jeziku (drugom službenom jeziku u Irskoj). Ima i puno beskućnika koji kampiraju u središtu grada. A i vjerskih fanatika koji propovijedaju. Jedan je, nakon što sam mu potvrdno odgovorila na pitanje jesam li ikad slagala u životu, vikao za mnom da ću gorjeti u paklu. Mirno sam mu odvratila da se nadam da neće i on za mnom… na što se on okrenuo i nastavio glasno čitati Bibliju.
Očekivala sam, bar prema pričama, da ću vidjeti pijane ljude kako posrću, prazne mjehure/crijeva na sred ulice ili narkomane kako si ubrizgavaju heroinski šut, ali nisam, srećom (ni po danu ni po noći). Samo jednog onesvještenog mladića po kojeg je u to rano jutro došla hitna pomoć (i vatrogasci) da ga skupi s pločnika, a kasnije smo iz priča doznali da problem s ovisnošću u Irskoj imaju uglavnom Irci.
Sve to (i još mnogo više u daljnjem tekstu) mi objašnjava odakle inspiracija glazbenicima za stvaranje glazbe koju jako volim (Glenu Hansardu, Damienu Riceu, Jamesu Vincentu McMorrowu…) pa i U2-u, čije pjesme osobno ne mogu smisliti. Ako vam treba glazbena podloga dok čitate ovaj putopis sad je trenutak da pustite neke od nabrojanih.
Provele smo tri i pol dana lutajući ulicama Dublina i tek zagrebale površinu kompleksnosti grada u kojem živi milijun (i pol?) duša iz svih krajeva svijeta. Moram posebno spomenuti i zahvaliti našim iseljenicima J. i I. koji su nas prošetali i provozali ulicama Dublina, ukazali nam na mjesta koja ne smijemo propustitii i nahranili nas. I najviše Ani, suputnici i supatnici u ovoj cijeloj avanturi (čije sam fotografije bezobrazno koristila da bih vam prenijela priču).
Off we go…
DISKLEJMER
Ako te zanimaju izlasci i pijančevanje ovo nije putopisni post za tebe. S obzirom da nijedna od nas ne konzumira alkohol preskočile smo razvikane dublinske atrakcije kao što su Guinness pivovara, destilerija whiskeya i The Temple bar.
Također, kad putujem nisam toliko orijentirana na hranu. Uvijek volim pojesti nešto autentično domaće (ruski medovik, dansko pecivo ili okruglice, španjolske tapase, talijansku pizzu, caponatu i arancine…), a sve ostalo što mogu pojesti bilogdje mi nije zanimljivo pa to ni ne bilježim.
“I wanted real adventures to happen to myself. But real adventures, I reflected, do not happen to people who remain at home: they must be sought abroad.” – James Joyce
Umjesto razglednice- pozdrav iz Dublina!
ZAŠTO BAŠ DUBLIN?
Dublin mi je dugo bio visoko na listi europskih gradova koje želim posjetiti. I pritom to možda najviše ima veze s filmom “Once” čija se radnja odvija u glavnom gradu Irske. Film sam pogledala davne 2007. godine (taman prije dodjele Oscara kojeg je osvojio za najbolju originalnu pjesmu “Falling Slowly”).
Pretpostavljam da je prosječnom Hrvatu prva asocijacija- tamo gdje je iselilo pola mladih iz Lijepe naše. Zanimljivo je da je prvo pitanje koje nam je uputila neka nepoznata gospođa na splitskom aerodromu bilo: “Idete gore raditi ili?” Srećom pa me potreba nije natjerala na selidbu izvan granica RH jer ne bih ni dva dana izdržala u tom kišovitom i vjetrovitom gradu. Išla sam gore u duge šetnje gradom i stvarati neke nove mentalne slike. I ispale su divne, putovanje za poželjeti. Ana i ja uglas smo se složile da je bilo 10/10. Ali, po povratku u Split bila je divna topla večer i zrak je mirisao na proljeće, posebno i poznato. I bila sam sretna što sam se vratila.
ŽIVOT U DUBLINU
KAD ĆE KIŠA?
Iako je bio svibanj (i iako sam svaki put nakon povratka sa sjevera (Rusije, Danske, Finske…) rekla da ne idem više u hladne krajeve) u Dublinu je bilo poprilično hladno. Iskoristila sam sve vunene veste, planinarske fliseve, šalove od kašmira i duge gaće koje sam ponijela iz Zagreba. Bez obzira koji mjesec odaberete za posjet važno je ponijeti kabanicu (navodno od kišobrana nema velike pomoći, ali mene je spasio pa…), udobnu i nepromočivu obuću i kako mi je J. napomenula: “Slojeve, slojeve, slojeve…”. Toliko sam se dobro pripremila za sve uvjete da mi je bilo super ugodno i udobno. (Znači da je sljedeći Island, zasigurno.) Vrijeme nas je odlično služilo, pljusak nas je ipak uhvatio, ali tek zadnji dan pa mu nismo zamjerile. Bilo je i sunca pa su i sunčane naočale dobro došle.
SMJEŠTAJ, HRANA I PIĆE
Za smještaj smo odabrale Leonardo Hotel (ex Jury’s Inn hotel) u samom centru Dublina (Parnell Street). Hotel ima 4*, ali ne znam kako ih točno opravdava. Jedino što je bilo baš odlično je lokacija (10/10), sve je bilo na dohvat noge. Doručak je bio poprilično slabašan (4/10), čistoća hotela blago upitna (6/10), a prilikom tuširanja dobila sam opekline na nozi jer pipa na kadi nema mješalicu za toplu i hladnu vodu (1/10). Inače, J. nam je rekla da se mješalica kod iznajmljivanja stanova u Dublinu posebno napominje kao neki ekstra benefit. (Ha?)
Irska je poznata po svojoj mesnoj industriji pa svakako pronađite dobar burger, kobasice ili odrezak dok budete tamo. Burger (+ pomfrit od batata) sam pojela u Bunsen Temple Baru (par metara od najpoznatijeg crvenog The Tample Bara koji se nalazi na svim razglednicama). Menu u Bunsenu je veličine vizitke i nude samo hamburger i cheeseburger uz par klasičnih priloga unutra (umak, salata i kiseli krastavci) (6.5/10). Važna napomena- nemojte reći da meso želite “well done” jer će biti doslovno zagoreno.
Od autohtonih domaćih jela probala sam fish and chips i jelo je bilo neslano, masno i očajno (2/10). Cugu smo, uz živu glazbu, popile u Porterhouse Temple Baru. Pod cugu mislim vodu i sok, ali J. je pila nekakav cider koji preporučuje. Nisam školovala.
Kava je dobra (ako vjerujemo ljudima koji piju kavu, a I. je taj) u malom talijanskom Caffe Cagliostro u ulici Bloom Lt. Uz kavu možete i prizalogajiti nešto fino slano ili slatko. Na terasi kafića nalazi se slika “Dublinska posljednja večera” slikara Johna Byrnea koja predstavlja fotografsku reinterpretaciju “Posljednje večere” Leonarda da Vincija, s irskim prizvukom. Slika se tu nalazi od 2004. godine.
Sladoled nisam probala, ali navodno je odličan domaći u Murphy’s slastičarnici (napravljen od domaćeg mlijeka, vrhnja i jaja iz slobodnog uzgoja). Za doma sam kao suvenire ponijela hrpu različitih Cadbury čokolada, pokoju s Guinnesom i Baileysom.
IZVJEŠĆE O STANJU NA CESTAMA
Promet je u Dublinu gust i naopak. Srećom svugdje su na cesti natpisi “look right” i “look left” pa čak i kad se malo zaboraviš uvijek postoji podsjetnik. Križanja su im obilježena žutim šrafiranim kvadratima koji označavaju mjesta na kojima nema zaustavljanja, što sprječava seljačine da uđu u raskrižje kad je očito da isto neće uspijeti proći za vrijeme trajanja zelenog svjetla (što je pravilo u zagrebačkim gužvama, da uđu i sve zakrče). Prelaženje pješaka na crveno svjetlo i pretrčavanje više traka, s druge strane, je dio opće kulture u Dublinu i na to nitko ne trubi. Vožnja automobilom po lijevoj strani bila je čudna i vjerojatno se ne bih usudila sama sjesti za volan. A s obzirom da smo grad prešle uglavnom “na noge” slabo smo se vozile javnim prijevozom.
Kroz grad protječe rijeka Liffey pa je grad premošten s puno kolnih i pješačkih mostova. Najzanimljiviji je (bar iz perspektive jednog arhitekta) most Samuela Becketta iz 2009. godine koji je projektirao španjolski arhitekt Santiago Calatrava. A onda i Ha’ppeny Bridge iz 19.st.
Preporučam šetnju dublinskom fancy četvrti Dublin Docklands. Mi smo je prošle hodajući prema EPIC muzeju i dalje prema mostu S. Becketta. Šetnjom uz rijeku naišle smo na niz skulptura povezanih s Velikom gladi, Diving Bell, preslatke male ugostiteljske objekte, grandiozne hotele i stambene zgrade.
Prije puta ubila sam u pojam Google upitima što sve treba vidjeti i naravno, grozomorno štreberski, popikala sve točke na google kartu. Napravila sam i detaljni itinerar u word-u s okvirnim vremenima i cijenama za ulaske u različite znamenitosti. Ulaznice su poprilično skupe, usput budi rečeno.
KAMPUS TRINITY COLLEGE-A
Prvo sam na popis stavila čudesnu staru knjižnicu u sklopu Trinity College-a. Mali turn off moment je bio kad sam ušla unutra i shvatila da pola knjiga (od njih 200.000) nema na policama i da su kipovi zamotani u zaštitne mjehuriće jer knjižnica prolazi kroz proces čišćenja i spremanja knjiga s obzirom da zagađenje i prašina utječu na njihovo propadanje, ali ok. (Malo kao onaj moment kad u Rimu nije radila fontana Di Trevi.) Svejedno, iako izgleda kao scenografija iz Harry Pottera u njoj nije sniman nijedan film (možda bude u najavljenoj TV seriji). Upad u knjižnicu (+ The Book of Kells) je bio 18,5 eura.
Prošvrljale smo po cijelom kampusu najstarijeg irskog sveučilišta, zavirile u učionice, predavaonice, kantinu i svugdje gdje su bila otvorena vrata zapravo… i moram reći da bi bilo fora tamo studirati. Zanimljiv podatak je, recimo, da je Katolička crkva zabranila svojim vjernicima pohađanje Trinitya od 1871.- do čak 1970. godine. Kruži i praznovjere među studentima da će pasti ispite ako prođu kroz središnji zvonik dok zvoni, a i urbana legenda (u više verzija) da je nekim studentima dopušteno zatražiti brandy ili pintu Guinnessa za vrijeme ispita ako pritom nose mač.
GRAFTON STREET i STEPHEN’S GREEN SHOPPING CENTAR
Grafton Street je najpoznatija pješačka ulica u Dublinu, krcata dućanima (mamcima za turiste). Mene su tamo odvele scene iz prethodno spomenutog filma “Once” u kojima Glen svira kao ulični pjevač.
I u stvarnosti se tamo može poslušati mnoštvo stvarno dobrih uličnih pjevača pa smo svaki put kad bi prošle ulicom (namjerno ili sasvim slučajno) zastale. Radnim danom su tamo u popodnevnim satima, a vikendom cijeli dan. Potajno sam se nadala da će netko zapjevati neku Glenovu, ali su se držali ovih popularnih (Harry Stylesa, Bruno Marsa, Lady Gage i sl.) ili svojih autorskih, bar dok smo mi prolazile.
Stephen’s Green shopping centar nalazi se na kraju ulice Grafton. Izgrađen je tek 1988. godine (da, izgleda puno starije) od velike količine čelika i stakla. Eklektični arhitektonski stil evocira na Kristalnu palaču izgrađenu u Londonu 1854. povodom Velike izložbe (ili Prve svjetske izložbe). Zašle smo u samo par dućana sa suvenirima (pokupovale magnete i čokolade), a ostatak vremena smo ekscesivno fotografirale svaki detalj ovog zanimljivog zdanja.
NACIONALNA KONCERTNA DVORANA
Prije puta (a nakon bukiranja leta i hotela) pronašla sam informaciju da James Vincent McMorrow nastupa u Nacionalnoj koncertnoj dvorani i da mu je koncert rasprodan. Na dvoranu smo naišle slučajno bezglavo šetajući. Ana nije imala pojma tko je James, ali me, kad je skužila koliko želim na koncert, nagovorila da samo uđemo i pitamo ima li možda karata. Na moje iznenađenje gospođa na blagajni je rekla da ima i prodala nam dvije za subotu navečer.
Nema fotografija s koncerta jer su nam na ulazu mobitele spremili u futrolu koju su nam otključali tek na kraju koncerta kako ne bismo snimali cijeli događaj. Čudan osjećaj. James je prvo izveo kratak set starih pjesama, onda se na binu popeo s cijelim bandom i odsvirao novi album koji u tom trenutku još nije ni izašao u javnost. Također, zanimljivo iskustvo. Oduzimanje mogućnosti korištenja mobitela James je objasnio životom u trenutku. Zapravo nije htio da album procuri prije službenog izlaska. S obzirom na sve 8/10.
EPIC- IRSKI EMIGRACIJSKI MUZEJ
Baš kao i Hrvatska, Irska je od pamtivijeka pa sve do danas poznata kao iseljenička država. Ako mislite da je emigracija zaustavljena- nije. Više od 400 doktora je tijekom 2022. godine zatražilo radnu vizu za Australiju pa Irska (kao i mi) pati od kroničnog nedostatka radne snage u medicinskom sektoru. U Dublinu se nalazi i muzej posvećen baš tome- emigraciji. Karta za EPIC košta čak 22 eura, ali vrijedi s obzirom da je cijeli muzej jako interaktivan i zabavan (iako teme uglavnom nisu).
Na početku puta dobijete putovnicu koju popunjavate žigovima dok prolazite kroz razne sobe u kojima saznajete na koji način su iseljavali, gdje, kakav su utjecaj ostavljali tamo gdje bi došli. Opisani su životi i djela poznatih Iraca: književnika (James Joyce, Oscar Wilde, C.S. Lewis…), sportaša (Roy Keeane), glumaca (Colin Farrel), političara, glazbenika, arhitekata, slikara… i mnogo ljudi irskog porijekla. Jeste li znali da Rihanna i Barack Obama imaju irske korijene? Ili da ih je imao i Che Guevara?
Borba za ljudska, radnička i ženska prava je u Irskoj bila jaka. Irska je prva zemlja u svijetu koja je putem referenduma legalizirala istospolne brakove. U Dublinu posvuda možete vidjeti zastave u duginim bojama kako lepršaju na vjetru.
S druge strane, Irska je katolička država čiji je najpoznatiji svetac sv. Patrik. Irska katolička crkva najviše je poznata po zlostavljanju. Prije par godina ispričala se što je u domovima za neudane majke i djecu u prvoj polovici 20.st. zbog teških životnih uvjeta preminulo oko 9.000 djece. O tome nažalost nije bilo riječi u muzeju. Za one koji žele znati više pada mi na um igrani film Petera Mullana “The Magdalene Sisters” iz 2002. godine.
No, Irsku povijest iseljavanja najviše je obilježila Velika glad (Great Famine) koja ju je pogodila 1845. (i trajala sve do 1849.). Uzrok nestašice hrane bila je zaraza krumpira koji je bio osnovna prehrambena namirnica u to doba. Pretpostavlja se da je od gladi umrlo više od milijun ljudi, a dva milijuna iselilo je trbuhom za kruhom po cijelom svijetu.
KILMAINHAM GOAL
Uz EPIC Museum, Kilmainham Goal (zatvor) mi je najzanimljivije mjesto koje smo posjetile. Imale smo zakazan dejt, jer imaju samo vođene ture u određeno vrijeme (cijena 8e). Žena koja nas je vodila je na posebno zanimljiv, potresan i dramatičan način ispričala koliko je ljudi bilo zatočeno, kako su umirali od gladi i hladnoće između debelih kamenih zidova, kako su držali muškarce, žene i djecu u istim ćelijama, kako je broj ljudi po kvadratnom metru prelazio svake humane kriterije, tko je poznat bio zatočen i zašto, te kako su na kraju skončali. Poseban naglasak je bio na ljudima koji su se borili za irsku neovisnost od britanske vlasti koja je osigurana 29. prosinca 1937. godine.
Najzanimljivije je istočno krilo dodano 1850. godine (slika dolje) koje je projektirano na filozofiji panoptikona odnosno ideji da stražari iz svoje centralne točke mogu vidjeti svih 96 ćelija.
KATEDRALA SV. PATRIKA I DVORAC
Dublin nije grad kao Rim u kojem na svakom koraku možete vidjeti nešto impresivno. To ne znači da impresivno ne postoji. Katedrala sv. Patrika, najveća katedrala u Irskoj spada u tu kategoriju. Od zanimljivih stvari valja napomenuti da je u razdoblju od 1713. – 1745., dekan katedrale bio je svećenik i književnik Jonathan Swift, koji je poznat po djelu Gulliverova putovanja. Inače nisam ljubitelj bacanja novaca na ulaske u crkve (dovoljno mi je vidjeti ih izvana), ali ovih 8-9 eura se donekle (jer je i dalje preskupo) isplatilo jer iznutra izgleda još moćnije.
Od uludo bačenih novaca na kulturne znamenitosti izdvojila bih svakako Dublin Castle. Inače nisam ljubiteljica dvoraca (možda bih bila da nam dopuste da sjednemo u kraljevsku stolicu ili da su općenito interaktivniji), ali ovaj je baš bio dozlaboga dosadan. Za javnost je otvoreno samo par prostorija koje se brzinski prođu kroz dvadesetak minuta. Ja bih rekla da to slobodno preskočite. Cijena ulaznice je isto oko 8 eura.
PARKOVI I PERIVOJI
Dublin je bogat predivno uređenim parkovima i perivojima koje naravno ne treba zalijevati jer stalno pada kiša. Zelenilo u Dublinu ima neku posebnu nijansu, pomalo florescentnu i radioaktivnu. Najveći park je Phoenix Park (tamo nisam bila), ujedno i jedan od najvećih u cijeloj Europi. Tamo ima pitomih jelena koji se mogu hraniti, a u blizini je i zoološki vrt (čije postojanje općenito ne podržavam). Držale smo se ovih u strogom centru grada> St Stephen’s Green, Iveagh Gardens i Merrion Square.
St Stephen’s Green nalazi se u produžetku Grafton Street i najveći je od nabrojana tri. U njemu ćete pronaći jezero, lijepo oblikovane gredice i niz skulptura. U Iveagh Gardens ćete pronaći vodopad, labirint i vrt ruža (koji bi bio predivan da je bilo ruža). U Merrion Square parku pronaći ćete Oscara Wildea kako se opušteno odmara na stijeni. Mi smo došli pred kišu. Neka je obitelj taman razvukla rođendanske zastavice između dva drveta i počela razmotavati sendviče, kada se zlosutno smirio vjetar (što je znak da nema što tjerati oblake) i spustio se jak pljusak pa su se svi razbježali.
U St. Anne’s Park, koji je malo van centra, nas je odvezao I. u subotu ujutro što je bio pun pogodak jer je bilo baš dosta ljudi. Bio je i cijeli red kućica iz kojih je mirisala hrana iz svih krajeva svijeta. Mi smo se odlučili za nekakve irske svinjske kobasice. Park je ogroman i trebat će vam vremena da ga obiđete, ako imate vremena ponesite i loptu da malo zaigrate irski nogomet ili hurling. Možda uhvatite i kakav koncert/festival koji se tamo znaju događati.
VRATA DUBLINA
Ono što su u Havani šareni kabrioleti, to su u Dublinu- vrata svih mogućih boja! Postoji jedna istina i mnogo urbanih mitova (koji su možda istina) zašto ih ima u cijelom spektru boja. Od mitova je zanimljiv onaj da su takva jer im je britanska vlast naredila da obojaju vrata u crnu povodom smrti kraljice Viktorije, a oni su ih buntovnički, s obzirom na povijesni odnos prema Kruni, obojali u najživlje moguće. I onaj da su ih bojali kako bi lakše prepoznali svoja kad bi pijani došli kući. Trend su navodno započela dva pisca, Moore i Gogarty, koja su živjela jedan do drugoga. Što god bila istina- jako su fora za vidjeti i sigurno ćete ih ekscesivno fotkati dok ne skupite sve boje, a možda i kasnije…
U centru grada ih ima na svakom koraku. Mi nismo išle za tim da tražimo gdje je najveća koncentracija, nego smo u šetnji stalno nailazile na nova.
ZA KRAJ
Uz sve navedeno meni je 3 dana u Dublinu bilo divno. Nisam ponijela fotoaparat, a baterija na glupom pametnom telefonu curila je kao da se netko na njoj napaja. Nisam se opterećivala s tim što ću uhvatiti objektivom jer mi je draže jednostavno bivati, ali je ispalo da mi je mobitel pun divnih fotografija (jedva sam se suzdražala da ih ne stavim još). S obzirom da je ostalo još puno Irske za vidjeti vratit ću se nadam se opet jednog dana.
Javite jeste li već bili ili tek planirate u Dublin. Ako živite tamo slobodno napomenite ako sam nešto važno izostavila pa ću rado dodati. 🙂
?Ana Topić i Ana Lukenda
(Sva prava pridržana.)
Želite li prvi primiti obavijesti o novim receptima, ali i svakakve male izazove i životne mudrosti prijavite se na NEWSLETTER.
No Comments