Kraljica među tortama – Imotska torta

Nekad sam na spomen Imotskog morala na snagu staviti tešku samokontrolu osjećaja sjete, a bome i patetike. S vremenom se to ublažilo u blagu nostalgiju. Predviđam da će u budućnosti Imotska torta ostati jedini podsjetnik na minula vremena, a uspomene pospremljene na skriveno mjesto kojeg neću moći/znati/htjeti pronaći. Ili kako bi rekao Bob Dylan: “I used to care, but things have changed…”.

Imotski je mali gradić u Dalmatinskoj zagori, na granici s Bosnom i Hercegovinom, ali u Republici Hrvatskoj. Naglašavam to za one kojima zemljopis vlastite države nije preblizak. I nije na moru, pobogu, od njega ga dijeli planina Biokovo s najvišim vrhom sv. Jure. Imotski je njegov zemljopisni položaj donekle i odredio kao marginalan. Sustavna nebriga državnog aparata učinila je od njega mjesto odakle se odlazi. I slavni Imoćanin Tin Ujević napisao je pjesmu Odlazak (tamo, tamo da tugujem…). Ne bi nas trebale zavarati vile i dva-tri izgrađena bazena uz njih u koje navrati koji Nizozemac i priče o hrvatskoj Toskani. Težak je život na tom kamenu, iz njega se odlazi da se više ne vrati, danas možda više nego ikad.

Za opisati Imotski u jednoj rečenici uvijek mi na pamet padne još jedan stih Boba Dylana koji kaže: “where black is the color and none is the number…”. Navukle su se na njega asocijacije kao probisvit, crnjaci, mercedes, prosjaci i sinovi… O ljudima neću, pokazalo se da Imoćane ljudi vole ili mrze, nema između. Zato su važnije one asocijacije na bogatu prirodu i dobru spizu, kojom taj siromašni krški kraj itekako obiluje (malo paradoksalno, zar ne?). Imotski je pravi raj za hedonističke užitke. Hrana je nužnost i luksuz na kojem se ne štedi. O prirodnim fenomenima ne trebam posebno, svi znate za Modro i Crveno jezero.Ako si imao/la tu (ne)sreću da prvi put udahneš i zaplačeš u imockom rodilištu, ta te činjenica vjerojatno obilježila (poput Harrya Pottera njegov ožiljak). Čini mi se da su Imoćani posebno jako vezani za kraj u kojem žive ili su iz njega pobjeg… hoću reći potekli. Moji su roditelji početkom 90tih godina spakirali kofere i odlučili otići. Nisu nas na to natjerala ratna razaranja, nego neke druge životne (ne)prilike. Ostavili smo bake, djeda, rođake, stan s hrpom igračaka, susjedu Ančicu kod koje je uvijek bilo kolača i cedevite i prijatelja Josipa s kojim smo sestra (5), brat (2) i ja (4) baš bili oformili bend. Ponijeli smo samo putne isprave i ostale dokumente u kojima ponosno u rubrici mjesto rođenja stoji- Imotski.

Imala sam osjećaj da me netko iščupao iz majčine utrobe. Odjednom sam bila u velikom gradu i užasnom zagrebačkom vrtiću u kojem sam morala paziti da ne kažem ‘kužina’  ili ‘kašika’, da mi se druga djeca ne bi smijala. Egzistencijalno pitanje pripadnosti dosta me rano počelo mučiti, a okolina nikad po tom istom pitanju nije bila blaga. Činjenica je da odjednom nisam pripadala nigdje, a u tim formativnim godinama mislila sam da je pripadnost jako bitna. A nije. Svejedno, iako s Imotskim imam još jako slabe veze i nakon 25 godina od odlaska i života u metropoli – ja ću reći da sam iz Imotskog. Eventualno mogu reći da sam otrcani stanovnik svijeta ili svemirac. Ali to sam ja, ne isplati se sa mnom oko toga voditi rasprave. Poznata je ona: “možeš ti iz Imotskog, ali ne može Imotski iz tebe”.
Ni ova torta nije lišena teškog pitanja pripadnosti. 🙂 Naime, svojataju je Imoćani, ali i Makarani, a jako je slična i onoj rapskoj. A može biti svačija i ničija, ali ova je u svakom slučaju moja Imotska torta. Recept je Mamzi doradila, a ja preuzela. Savršen je spoj badema, agruma, cimeta i ruma. Na fotografijama je torta u kojoj je dio badema zamijenjen orasima, jer ih u tom trenutku nisam imala dovoljno pri ruci. Inače ju radim isključivo od badema, prethodno blanširanih i tostiranih da dobiju najbolju aromu. Ova torta se samo kratko peče, a ostatak vremena se suši. Izvana mora biti prhka, a iznutra mora biti vlažna i sočna. Čak i ako niste ljubitelj suhih kolača, mislim da bi vas ova mogla oduševiti. Slobodno ju nazovite po svom gradu, koga briga odakle je…