Dobro se slatkim malinastim Linzerima vraća

Post se inicijalno trebao zvati ‘dobro se dobrim vraća’ (to mu je još uvijek u mojoj tekici radni naslov). S tom mišlju (djelom i propustom) sam i došla na ideju da napravim Linzer kekse u obliku, a čega drugog, nego srca! Pod tim naslovom trebalo se naći, naravno, kratko promišljanje na temu dobra kao najveće moralne vrijednosti te nerijetki izostanak iste kod suvremenog čovjeka. I s obzirom da razlikujemo ‘dobro u sebi’ i ‘korisno dobro’, objašnjenje prvog dobra iz naslova bilo bi ono koje se odnosi samo na dobro u sebi, jer nema nikakve koristi niti interesa.

U par dana između izrade keksića i pisanja posta drugo dobro iz naslova postalo je upitno. Kakvo je to dobro ako je loše, tj. nije toliko loše koliko nije dobro?! Pratite me? Naime, otvarala sam nasumično neke portale ne bi li se informirala o novostima, a jedino što sam saznala da je rafinirani šećer otrov. Tako je jedan naslov (rijetko kad čitam dalje od toga) izjednačio konzumaciju šećera i kokaina (za posljedicu ima ovisnost), drugi konzumaciju šećera i sustavno zlostavljanje u djetinjstvu (za posljedicu ima slabije mentalno zdravlje), treći pak da šećer utječe na elastičnost kože i stvaranja bora i sličnih užasa.

Zato je riječ ‘dobro’ zamijenjena sa ‘slatko’, jer očito može biti i loše. Ovisno interpretaciji, znanstvenim dokazima i ne znam čemu još… dobro se više ne vraća dobrim, nego slatkim, kako god shvaćali ovo drugo. Da stvar bude još smješnija, poklončići, koji su bili mali doprinos svemirskoj ravnoteži dobrote, otišli su u ruke cura koje su se u to doba Korizme, param-param, privremeno odrekle slatkog.

Što se tiče recepta, za prvi put – sve što je moglo poći napoko- pošlo je. Sva sreća nije bilo previše mogućnosti za debakl, a i sve je bilo popravljivo. Donekle.
Slijedi jedna vrijedna lekcija o ponašanju u kuhinji. 😀 Nikad nemoj podcijeniti kolač, koliko god se jednostavan činio na papiru. S pripremama počni ranije nego što si mislio, vrijeme je uistinu relativan pojam. I nemoj, ako baš nije velika nužda, radit kolače umoran i nakon posla, koliko god zvučalo opuštajuće i zabavno.

Znači ovako, maslac sam ostavila na sobnoj temperaturi cca 15 min. Jedva sam umijesila tijesto, bilo ga je previše i sve se raspadalo, ali sam vjerovala da će nakon nekog vremena u frižideru poprimiti pravu konzistenciju. Nije. Pa sam mu dodala malo mlijeka ne bi li umijesila glatko tijesto koje sam mogla razvaljati u jednom komadu. Odabrala sam izrezivače koji su bili jako slične veličine pa je rupa ispala prevelika, a “konstrukcija” gornjeg keksića prekrhka i jako je brzo posmeđila u pećnici. Kao šećer na kraju došao je krivo odabrani pekmez, nekakav Bakin džem od jagode koji nema ni glatku ni sjajnu konzistenciju, a još uz to ima ogromne komade jagode u sebi što nikako ne ide u prilog.

Što reći, drugi put sam bila pametnija.

Recept je preuzet od dragih legica sa stranice Legice u kuhinji.