Putovanja

U planine, gore, dolje… (40. Velebitova opća planinarska škola)

julijske-alpe

Odakle da počnem? Hm, možda od nizine pa prema vrhu. Kužite? Glupa fora, ali treba probiti led s nečim.

Nisam mislila da ću ikad ovdje pisati o pohađanju planinarske škole (kao i o puno toga, valjda), ali se predomislih. Bilo mi je lijepo, valjda zato. Kad sam kretala u tu avanturu htjela sam da to bude nešto što ću napraviti samo za sebe, u tišini, bez objava na agori današnjice tj. društvenim mrežama… Na uvodno predavanje za 40. Velebitovu opću planinarsku školu otišla sam sama (a da nisam stisnula ‘going’ na Facebooku), a u tajnosti sam i poslala prijavnicu. Zbog navale na upis u školu kratko sam vrijeme bila rezerva, a onda i službeno upala u proces obrazovanja mladih planinara. Značilo je to puno toga, ali najvažnije je bilo pobjeći iz grada, na dva dana isključiti mobitel, izuzeti se iz virtualne stvarnosti (i bilo koje druge) i psihički se odmoriti. (Uzročno-posljedično nemam svojih fotografija pa sam sve posudila.) S vremenom je previše toga završilo na internetima pa zašto ne i ovo…

mala-mojstrovka_2Julijske Alpe, foto: Neja

Nda, ideja o pentranju po planinarskim stazama (čitaj: kozjim putevima) u nekom većem Društvu kuhala se poduže vrijeme u mojoj glavi, ali kako to obično biva, nikad nije bilo pravo vrijeme za krenuti. Ili nikad nisam bila u dovoljno dobroj formi. Ili nitko nije htio ići sa mnom. Kad sam konačno stisnula ‘pošalji’ i prijavnica otišla u bespuće virtuala- nisam imala zadovoljen nijedan prethodno navedeni uvjet, a ispalo je na kraju da to i nisu bili uvjeti već imaginarne prepreke formirane isključivo u mojoj glavi. (Hvala Keti, Ani, Pauli, Josipu i Juraju na moralnoj podršci.)

Za one koji slučajno ne znaju: postoji u RH nešto što se zove Hrvatski planinarski savez i postoje ta neka planinarska društva diljem Lijepe naše. Jedno od njih je PDS Velebit, osnovno kao sveučilišno društvo (na Arhitektonskom fakultetu) davne 1950. godine. Već 40 godina to društvo u jesen organizira već spomenutu opću planinarsku školu. Nakon intenzivna dva mjeseca vikend-bijegova na izlete (spavanja u vreći za spavanje u sobi sa sto ljudi, bez tuširanja, hraneći se velikom količinom špeka i graha, pentrajući se po stijenama nekad i na sve četiri, satima, po kiši i olujnoj buri) i slušanja predavanja svakog četvrtka – pristupila sam ispitu i uspješno diplomirala. Jedini uvjet za školu je bio – drumrolls – volja! (Zvuči kao grozan klišej i malo sam si bljucnula u usta izgovarajući to, ali stvarno je istina. Ok, treba ti i malo puno kondicije. I par tisuća kuna za opremu. Ali nećemo sad u detalje, haha.)

E sad, ako ste kao i ja malo OCD poremećeni i patite na to da vam je svaki dan oprana kosa – vjerojatno ćete, kao i ja, misliti da to nije za vas. Ali, možete probati pa saznati da se nevjerojatno brzo možeš naviknuti na takve uvjete. Zapravo, sve osim hladnoće i smrada klekovskog čučavca (srećom postoji šuma za obavljanje nužde) bilo je perolako podnošljivo.

klek_3Klek, foto: Filipa

Uglavnom, mogla bi sad tu bacati daljnja guru sranja, ali nema potrebe. Iako mi se moj prijatelj alpinist voli rugati da smo mi planinari-livadari (jer pazi, on se penje po okomitoj stijeni pa je naš nagib od 15 stupnjeva manje vrijedan, pfff), za popeti jedan vrh itekako treba fizička snaga. Kondicija se najbolje stječe planinarenjem i nije uvjet za upis škole. Ne treba ti ni prijatelj/ica za upis jer u školi ima više od 50 drugih ljudi koje ćeš upoznati i koji su super. I ne, u Društvu nisu penzioneri koji šetaju po planinama, već puno mladih ljudi pored kojih se ja osjećam kao teta u vrtiću.

U nastavku slijedi kratki pregled gdje smo sve bili i što smo naučili. Soundtrack za ovaj post je ova pjesma iz koje je ukraden naslov ovog posta. Uživajte!

Park prirode Medvednica (Sljeme +1033 m nmv)

Prvi vikend išli smo na jednodnevni izlet na Medvednicu, ali se, naravno, nismo popeli najkraćom stazom do Sljemena i dolje vratili autobusom kao što sav pošten svijet radi. Nego smo nadobudno vlakom otišli do Stubičkih toplica pa se pješke preko vrha vratili sve do Mikulića. Bilo je to preko 20 km uspona po danu i silaska po mraku. Dan je bio predivno sunčan, nove gojzerice teške, a na usponima je srce htjelo iskočiti van i samostalno se otkotrljati u prvi grm. Silazak je uslijedio kao odmor iako su noge već bile jako teške, a i pao je mrak pa smo polako pod svjetlima naglavnih lampa hodali prema civilizaciji. Putem smo stali u dva planinarska doma/kuće da bi se odmorili i okrijepili. Razgovori su malo zapinjali jer smo se svi tek upoznali, jer tek rijetki su se poznavali otprije ili došli u paru, ali uz zasluženu pivu sve je išlo puno lakše. Sve u svemu- nije bilo lako, ali je ponos zbog pošteno odrađenih kilometara bio ogroman.

medvednicaMedvednica, foto: Vops2018

Klek (HPD Klek +1000 m nmv)

Onda je uslijedio prvi dvodnevni izlet. Za taj pothvat je oprema morala biti nešto ozbiljnija- ruksak od 40+10 l, vreća za spavanje, tenisice za hodati po domu, štapovi za hodati po planini, hrana za dva dana, kišobran, kabanica… (društvene igre, alkohol (?)…).klekKlek, foto: Zrinka

Na Kleku nas je dočekalo oblačno vrijeme, koje se drugi dan pretvorilo u obilnu kišu. Bilo je blatnjavo i sklisko pa smo se kretali sporo u koloni, što je pasalo mom srcu i usporenoj štitnjači koji me uglavnom nisu htjeli napustiti. Planinarski dom na Kleku bio je moj prvi susret s višekrevetnim sobama (nakon odmarališta “Stoimena” u Crikvenici u 4. razredu osnovne škole), smrdljivim čučavcem i nemogućnošću da se presvučem kao čovjek, ali bar je bilo toplo. Drugi dan je padala kiša i spustila se gusta magla pa smo kao guske srljali prema nizini (do vrha nikad nismo stigli zbog nepovoljnih vremenskih uvjeta). Kad smo se spustili s planine kiša je neumoljivo padala po nama, a imali smo još 2-3 km do stanice vlaka u Turkovićima Ogulinskim. I onda kad sam mislila da više stvarno ne mogu, da bi se najradije bacila u jarak i pustila da me bujica odnese do vlaka (koji prijeti da će otići i da će novi doći tek za 4 sata) – negdje iz pete svi smo potegnuli i na kraju svi stigosmo na raniji vlak. U vagonu je bilo zabavno kao da smo u ‘Vlaku u snijegu’, nismo pjevali o slozi, ali tad smo već imali neke naše zajebancije i karte za UNO. Izlet je tradicionalno završio u “Cugu” za one koji su još imali snage. (Nisam!)

KlekKlek, foto: Lucia

Nacionalni park Risnjak (Veliki Risnjak +1528 m nmv)

Izlet na Risnjak bio je prvi na koji smo krenuli autobusom, ponovo na dva dana. Tamo su nam voditelji uvalili karte i kompase pa smo se kao mali izviđači snalazili u šumi. Jedva smo čekali koju stanku za hranjenje jer dotad smo već naučili da bez ruksaka punog delicija nema smisla kretati u planinu. A u društvu vrijedi divno pravilo – “što je moje to je i tvoje” pa se sve dijelilo. A ima i ono pravilo “jedi i kad nisi gladan, pij i kad nisi žedan” pa se tako odjednom uhvatiš kako trpaš špek, keks i mandarinu paralelno jerbo te stalno netko nudi s nečim.

risnjak_2Risnjak, foto: Filipa

Po dolasku u planinarski dom Schlosser ostavili smo ruksake i popeli se na vrh Veliki Risnjak (+1528 m nmv). Na vrhu se obično pije rakija. Po silasku se ponovo pilo u domu, ali plesalo i pjevalo do kasno u noć. Nekolicina nas igrala je Jungle speed s kartama za UNO (bilo je i ozljeđenih). Sutradan smo popeli još jedan vrh Snježnik (+1505 m nmv) pa se spustili na Platak vježbati orijentaciju, kretanje po azimutu, određivanje položaja na karti i sl. Kad sva moderna tehnika zakaže, naravno, onda valjda primjenjuješ ta znanja. Ako ni to nemaš onda očajan možeš gledati u mahovinu ili zvijezde, ne znam.

risnjak_1Risnjak, foto: Filipa

U Zagreb smo stigli u nedjelju kasno navečer, tek tad postajemo lagano živčani zbog kasnog sata i radnog tjedna ispred nas, jer u planini nema mjesta za nedjeljni blues. A i radni dani nakon toga su puno produktivniji i puno lakše se podnose, vjerujte mi.

Julijske Alpe (Mala Mojstrovka + 2332 m nmv)

Iako nisam bila na svim izletima u sklopu škole – ovaj mi je apsolutni favorit. Kad smo kretali rekli su nam da je to jedan od dva najljepša izleta na koji ćemo ići (na drugi nikad nismo otišli zbog jako loše vremenske prognoze) i stvarno je do kraja ostalo tako. Na kraju tog čudesnog vikenda dobila sam čast napisati i izvještaj koji možete pročitati ovdje.

mala-mojstrovka_3Julijske Alpe, foto: Dobrila

Teško je riječima opisati taj čudesno impresivni krajolik i strahopoštovanje koje sam osjećala prema planini koja se moćno nadvijala nad nama. S popriličnom mukom sam hodala prvi dan, uspon je bio konstantan i činilo mi se da mu nema kraja. Ali ima, dočepala sam se uspješno vrha Slemenova špica (+1911 m nmv ili Hajduk živi vječno). U prijevodu na hrvatski- vrh Vrh vrha?! Sreća je bila toliko da sam zanemarila sram i dopustila ovu treš fotografiju s raširenim rukama.

julijske-alpe-1Julijske Alpe, foto: Franka

julijske-alpeJulijske Alpe, foto: Tomislav

A sutradan je uslijedio novi izazov u obliku vrha iznad 2000 m nmv. Tu me pošteno oprao strah pa mi se šećer strmoglavio na 0 m nmv čim smo krenuli (diler Juraj džabe proigrao grožđani šećer). Inače ne patim od fobija vezanih za otvorene prostore i visinu, ali kad sam, na pola puta, ugledala greben i put kojim treba stići do vrha dok vjetar prijeti da me obori – bila sam spremna odustati. Na trenutak sam se i zakopala gojzama u sipar, ali Antičin i Tomin poticaj da odemo “lakšim” putem ipak je nadvladao strah. I stigli smo na Malu Mojstrovku (+2332 m nmv). Vidite nas dolje na fotografiji kako se kesimo kao idi(j)oti. Nevjerojatan osjećaj! VRHunski, dapače.Mala MojstrovkaMala Mojstrovka, foto: Ivana

S planine sam sišla cupkajući kao Heidi pa sam pritom par puta sletila na dupe. Julijske Alpe naučile su nas čudljivom vremenskom raspoloženju planine i kako na te visine ne ideš bez buffa i rukavica.

Park prirode Papuk (Ivačka glava +913 m nmv)

Papuk nije bio originalno predviđen u našem školskom itineraru, ali taj vikend je pola Hrvatske bilo zahvaćeno nekom opakom ciklonom i Papuk je bio jedno od rijetkih mjesta koje je bilo pošteđeno. Trebali smo ići u Ratkovo sklonište na Velebit na drugi najljepši izlet, ali smo završili na najnižem vrhu dosad- Ivačkoj glavi (+913 m nmv). U usporedbi s prethodnim izletima ovaj je bio poprilična kamilica.

papuk-1Park prirode Papuk, foto: Vops2018

Jedina novost bila je slaganje bivaka/improviziranih skloništa u prirodi u kojima su neki školarci u konačnici i spavali. Ja od bivka imam traume još od prve godine na Arhitektonskom fakultetu (i jedva dovoljne ocjene za projektiranje istog), a spavanje na otvorenom u kasnu jesen nisam htjela stavit na popis trauma. Odabrala sam zato spavanje u planinarskom domu Lapjak iako je taj doživljaj plaćen 50 kn bio skoro kao spavanje na otvorenom s obzirom da nije bilo grijanja, a i bio je pun raznoraznih beštija koje su gmizale i letile (ponajviše bubamara).

papuk-2Park prirode Papuk, foto: Vops2018

Tulum je na Papuku bio dobar. Na vatrici su cvrčale kobasice i karmelizirali se marshmallow kolačići. Nitko više nije igrao društvene igre, svi smo cupkali na cro-dance-hitove-iz-90tih na improviziranom podiju. Dobro, ne baš svi, izvjesni “geek kutak” je bio sa strane i “osuđivao” i tajno podvaljivao pjesme Kawasaki 3p-a (i Malu Čiči). Izlet je završio u vinariji u Kutjevu gdje se ispijalo ili šifrirano: čitalo kvalitetno domaće štivo.

Strahinjčica (Sušec +846 m nmv)

Produženi vikend i pet intenzivnih vikenda iza mene presudilo je da ne idem na ovaj jednodnevni izlet iznenađenja u okolicu Krapine, nego da ostanem odmarati u toplini vlastitog doma. Po mogućnosti otuširana, pod dekicom i s kakvom dobrom knjigom ili u društvu prijatelja. Iskreno, već mi je bilo dosta petaka navečer provedenih na odjelu planinarenja u Decathlonu kupujući u zadnji čas opremu za vikend (bocu za vodu, termo tajice, mali ruksak, sintetičke majice, astro foliju…) ili u špeceraju (energetske pločice, iso sportove, dvopek, buđolu, polutvrdi kravlji sir, čokoladu sa smokvama i orasima…). Dok su neki lutali maglovitom Strahinjčicom i popeli vrh Sušec (+846 m nmv), ja sam ispekla ogromnu količinu palačinki i tovila se pred tv-om. Svakom prema zasluzi, valjda.

Paklenica (Vaganjski vrh +1757 m nmv)

Da ne odem ni na ovaj izlet presudile su poslovno-privatne obaveze koje su me spriječile da krenem s ostalima prema Starigradu u petak poslije posla. To je bio čak trodnevni izlet. Oni koji su bili uspješno su došli do Vaganjskog vrha (+1757 m nmv), a navodno je i zabava u domu bila vrijedna spomena. Neka planinarska legenda o čiči s rakijom tek je u nastajanju.

paklenica-2Paklenica, foto: Vops2018

Hahlići (Obruč +1376 m nmv)

Hahlići su, nakon Strahinjčice, bili drugi izlet iznenađenja (na kojem sam nakon dvotjedne stanke odlučila participirati). Koncept izleta iznenađenja funkcionira tako da dobiješ par jako šturih informacija i da s punim povjerenjem u ljude koji te vode, sjedneš u bus i voziš se u nepoznato. Ono na što nas nitko nije upozorio je da je bilo izdano narančasto upozorenje na meteoalarmu i da je bura rokala preko 120 km/h te da nije bilo, blago rečeno, preporučljivo izlagat se vjetrometini, pogotovo na velikim visinama. Osobno, sa svojih 50 kg, jedva sam se uspela na vrh Obruč (+1376 m nmv) što zbog toga što sam se jedva održavala na nogama zbog naleta vjetra, što zbog toga što sam već bila blago pothlađena. U jednom trenutku me vjetar čak i bacio tako da sam koljenom udarila u stijenu i mislila sam da je hodanje taj dan za mene gotovo.

hahlici_2Hahlići, foto: Dinko

Ali nije bilo, uspjela sam se osoviti na noge i onda je krenuo najgori dio- do planinarskog doma trebalo je stići najkraćim putem koji je ujedno i najizloženiji vjetru. Puno teže i iskusnije muškarce bacalo je na leđa pa su neki i zaplakali. Ja sam se u paničnom strahu grčevito držala za instruktora Juraja koji mi je pomagao cijelim putem (ne znam što bih bez njega). I Mario je stalno priskako pružajući ruku i ne puštajući me iz vida, a na jednom dijelu je nosio i moj ruksak. Luka je nosio naše štapove, a na jednom dijelu me Tomislav za ruku preveo preko jako izloženoga dijela.

Spuštao se mrak i panika je s vremenom proporcionalno rasla. U jednom trenutku zatekla sam se u zagrljaju Ive i Marija na najizloženijem dijelu grebena, duboko u sebi jecajući kao dijete. Možda je to bio blic trenutak kad sam pogledala smrt u oči i mislila kako neću živa sići s te planine. Onda smo čuli kako se netko dere da se spustimo niže niz padinu, a u djelomičnoj zavjetrini ipak je bilo lakše koračati.

Naleti vjetra bili su toliko jaki da na momente nismo mogli udahnuti zrak. Doslovno. Još sam blago hiperventilirala kad sam ušla u toplinu planinarskog doma Hahlić (+1097 m nmv). Iz stanja šoka izvukao me topli obrok i zajebancija s mladom gospodom. Na pitanje bi li to ponovili neki su rekli “daaa”, a ja sam odmah kategorički rekla “ne”. S odmakom od par tjedana više nisam tako rezolutna. Kao što je Mirka rekla u svom izvještaju (koji možete pročitati ovdje) – s ovom ekipom vjerojatno bih sve ponovila. Nemam dovoljno hvala za sve koji su mi pomogli na tom putu (još nespomenuti Ivana, Dora, Vjeran i ostali neznani junaci).

hahlici_1Hahlići (vrh Obruč), foto: Dinko

Zavižan (Veliki Zavižan 1676 + m nmv)

Zavižan je bio zadnji izlet i ujedno mjesto na kojem se održao završni ispit. S obzirom na blagi PTSP uzrokovan Hahlićima, ali i ozljede oba koljena zbog pada i dugotrajnog hodanja u polučučećem položaju- odlučila sam preskočiti potencijalne nove bliske susrete sa smrću i ostati doma. Na kraju na tom izletu nije bilo ničega strašnog, osim kiše, ali nema veze. O svemu se kolega Dinko raspisao u izvještaju koji možete pročitati ovdje. Za nas koji smo markirali ispit naknadno je dodan još jedan rok pa smo polagali u prostorijama PDS Velebit u Radićevoj ulici. Detaljno smo ispitani vezanje čvorova, prvu pomoć, opću planinarsku kulturu i orijentaciju. I zaslužili pravu pravcatu planinarsku diplomu.

Šuma summarum

U jednom sam starom izvještaju pročitala Nejinu izjavu da se ono što je počelo kao planinarska škola uskoro pretvorilo u školu životu. Potpisujem tu izjavu. Pretpostavljam da je svatko od nas upisao školu iz nekog samo nama znanog razloga, ali sam sigurna da je cijelo iskustvo nadišlo svako očekivanje. Neke su granice pomaknute, a neke imaginarne barikade u glavi dignute u zrak. Ispisana je mentalna mapa novih znanja i vidika. Modus operandi za budućnost. Ostalo je puno srce i prazan novčanik (ali vrijedilo je). Ostao je mobitel pun novih kontakata i grupa na Whatsappu koja obećava nove pohode u planine (kad zatopli)…

Za one koji žele znati više